Razno

Razno

Bitka za Rijeku (1945)

Korisnička ocjena:  / 49
LošeNajbolje 

Eto malo povijesti ... odnosno opisa i uloge fortifikacija stare granice u njemačko/talijansko/kvislinškoj obrani linije oko Rijeke, kao vjerojatno zadnje jake obrambene linije u WW2 uopće. U činjeničnom dijelu, ovo što slijedi bazira se na članku Rajka Samueli Kačića iz "Sušačke revije".

IV. armija JA, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina, osnovana u ožujku 1945. godine, nezadrživo je napredovala prema svom krajnjem odredištu rijeci Soči, a potom i Julijskim alpama kako bi zatvaranjem lijevog kraka ogromnih »kliješta«, spajajući se na rijeci Dravi sa snagama III. i I. armije JA, zatvorila obruč oko okupatorskih snaga. Već ranije izgubljenim bitkama na sjeveroistoku, na zapadu te na talijanskom poluotoku, ni Von Löhrova grupa armija »E« nije mogla opstati i povlačila se pod borbom prema matičnom teritoriju, a s njima i ostaci kvislinških formacija.

 

Razbijanjem njemačkog 15. planinskog korpusa u Lici postrojbe IV. armije, 19., 26. i 13. udarna divizija te 43. divizija dolaze u početne postave za napad na Rijeku, na liniju Šmrika–Križišće–Plase–Fužine. Tu obrambenu crtu brani njemački 1048. puk, dok na potezu Mrzle Vodice–Lokve pristiže 237. divizija iz sastava njemačkog 97. armijskog korpusa. Prethodno, na tom dijelu ne uspijeva prodor 1046. puka prema Delnicama. 
Spomenuta linija Šmrika - Križišće - Plase dijelom se naslanjala na utvrđenja tzv. Rupnikove linije na dijelu Križišće - Plase, ali ih nije mogla u potpunosti iskoristi zbog djelomično "pogrešne" orijentacije sektora vatre bunkera - prvenstveno prema Zapadu. Osim toga, dosta objekata je bilo ranije oštećeno od strane talijanskih okupacijskih vlasti, koji su za svoje potrebe "čupali" oklopne štitove puškarnica, što je drastično smanjivalo bilo kakvu preostalu borbenu vrijednost bunkera. 
Na potezu Šmrika - Križišće, dolina Veli Dol bila je pregrađena linijom najsuvremenijih talijanskih utvrđenja (bunkera - "objekata" tipa "15.000", predviđenih za teške strojnice i PT topove). Međutim, radilo se o nedovršenim objektima, bez sredstava za vezu i elektroinstalacija, te bez PT naoružanja.

Bunker na obali kod Jadranova


Bez obzira na to, bili su korišteni u njemačkom sustavu obrane, o čemu svjedoče još i danas postojeće oznake "W.St" ("Waffenstellung" - položaj za naoružanje). 
Zapovjednik njemačke obrane, iskusni general Ludwig Kuebler shvaćao je svoj položaj nakon što mu je zapovijeđeno braniti utvrđenu liniju Ingrid po svaku cijenu i do posljednjeg vojnika. Naime, prodorom IV. armije u Istru i na Soču bio je ozbiljno ugrožen plan njemačkih snaga da se anglo-američkim snagama omogući zaposjedanje jugoslavenskog etničkog prostora i da se predaju njima, a ne partizanima. 
"Linija Ingrid" je pojam koji se u krugovima naših povjesničara koji se time bave koristi za opisivanje njemačkih obrambenih položaja koji su se dijelom preklapali sa starom talijansko/jugoslavenskom granicom na području od Rijeke, preko Klane do slovenskog Snežnika. Navodno je trebala predstavljati dio znatno većeg obrambenog sustava "Alpenfestung" (Alpska utvrda) koju su Nijemci prema izravnom Adolfovom naređenju počeli graditi 1944. godine. Na kraju, cijela je priča o "Alpenfestungu" ispala prenapuhana od strane njem. propagande. U knjigama o "Alpenfestungu" spominju se radovi na utvrđivanju u području Istre i Trsta, ali je zanimljivo da nema niti riječi ni o kakvoj "Liniji Ingrid". 
Uostalom, "Ingridstellung" označava "položaj Ingrid" i, iako se radi o teritorijalno manjem dijelu, nema sumnje da je riječ o "state of the art" obrambenom položaju: Nijemci su iskoristili već postojeće i uglavnom u najvećoj tajnosti čuvane talijanske podzemne utvrde, oko kojih su pojačali zapreke, ali i dodali dosta svojih obrambenih objekata. 
Za izgradnju njemačkih fortifikacija, u Rijeci je postojao posebni projektni ured "Organizacije Todt" zadužen za projektiranje i nadzor izgradnje obrambene infrastrukture, dok se kao radna snaga koristilo lokalno stanovništvo prema načelu "radne obveze". 
U nekoliko dana snage IV. armije razbijaju vanjsku obranu Rijeke i oslobodivši Bakar, Krasicu, Hreljin, Grobinšćinu, Škrljevo, Kostrenu 19. udarna divizija otpočinje u rano jutro 20. travnja napad na Sušak. Ali, ni nakon cjelodnevnih krvavih borbi, ne uspijevaju ostvariti u potpunosti cilj zbog jake zaprečne vatre njemačkog topništva sa Sv. Ane i Sv. Katarine.

Njemačka se obrana u ovom području dosta koristila postojećim starojugoslavenskim utvrđenjima na brdu Kamenjak iznad Grobničkog polja. Iako su branili smjer prema staroj talijanskoj granici, položaji su imali i određenu mogućnost kružne obrane. Partizanske snage se nisu okoristile trenutkom komešanja u njemačkim redovima nakon razbijanja njem. snaga iznad Bakra i prema Gorskom kotaru, te nisu odmah udarili na Kamenjak i Grobničko polje. To ih je koštalo dosta gubitaka i 2 dodatna dana , koliko su Nijemci držali položaje na Kamenjaku.

picture637cv7

Izbijanjem na Grobničko polje, partizanske snage su prvi puta došle na teren gdje su mogle koristiti tenkove (američke "Stewarte"), koji su imali otvoren put praktično do Sušaka, budući da između nije bilo jačih njemačkih položaja. Ali, upali su u područje već spomenute "zaprečne vatre" sa Sv. Katarine iznad Rijeke, te Sv. Ane iznad Sušaka. Samo se nije radilo samo o njemačkim topnicima, već i o Talijanima iz fašističke milicije "Decima MAS" te topničkog divizijuna "Julia". Talijani su držali položaje na teško utvrđenom brdu Sv. Katarina (zbog čega se Rijeku općenito smatralo najutvrđenijom točkom "Rapalske granice"), dok su Nijemci bili na Sv. Ani iznad Vežice na Sušaku.

U noći, koristeći zaštitu mraka i vremenskih neprilika, manje grupice partizanskih boraca napadaju topničke bitnice na Sv. Ani, što kod ostalih njemačkih posada izaziva paniku. U toj zbrci, ujutro 21. travnja 1945. godine 5. brigada i borci 26. divizije kreću u opći napad s Trsata, Vežice i Martinšćice.


Za Nijemce se sve događalo prebrzo, osim toga, nisu očekivali noćni napad. Međutim, nisu svi podlegli panici: komandir jedne od bitnica na Sv. Ani povezao se sa talijanskim "kolegama", i zamolio ih da, budući da je potpuno okružen i nalazi se u bezizlaznoj situaciji, počnu "dejstvovati" po njegovoj bitnici. Komandir "Julie", kapetan F. Geja ga je teška srca poslušao, te sasuo vatru svojih topova na njemačku bitnicu, uništavajući i branitelje i napadače.

Zanimljivo je da "službena" povijest s "naše" strane veli da su u situaciji zbunjenosti koja je zavladala nakon brzog partizanskog prodora njemačke bitnice sa Sv. Katarine i Sv. Ane greškom pucale jedne na druge...tako da o tome događaju očigledno postoje dvije verzije.


Nijemci su se uglavnom branili sa kote 206 iznad Martinšćice. To je brdo, imenom Sv. Križ, trebalo biti osloncem talijanske obrane okupiranog Sušaka, tako da se započelo s radovima na njegovom intenzivnom utvrđivanju, ali niti jedna od nekoliko podzemnih utvrda nija bila dovršena. Ostale podzemne utvrde, talijanske na Strmici iznad Trsata i njemačke kod samog trsatskog samostana nisu daleko odmakle u izgradnji, tako da se nisu mogle dovoljno iskoristiti za obranu. Bilo kako bilo, Nijemci na Sv. Križu su se držali do posljednjeg (čitaj: "nije bilo zarobljenika"), ali njihov otpor nije trajao dulje od dva dana.

Na ovo zadnje se nadovezuje u zadnje vrijeme vrlo popularan slijed slika strijeljanja njem. ratnih zarobljenika na brdu Sv. Kriz prema Dragi...

93168ed0zd4

akam01dw4

akam02yp2

akam03ko4

36dbe69dhz9

akam04xg0

a2f879a0ra5

ea7b638bpb3

54f5194cuz2

5bd1f43bvp9

f7d22cbbfw4

qr7867y07vd3

Nakon žestokih uličnih borbi oko 14 sati, partizanske snage izbijaju na Rječinu gdje su Nijemci za sobom porušili sve mostove. Trinaesta divizija istovremeno odbacuje Nijemce iz Podhuma i pred kraj dana izbijaju pred nekadašnju granicu, veoma utvrđenu liniju s gusto postavljenim otpornim točkama, betoniranim utvrđenjima i podzemnim opskrbnim prilazima i kavernama, tzv. Ingridstellung, koju su branile 237. divizija, borbene grupe »Reindal« (Marčelji–Drenova) i »Fiume« (Rijeka–Drenova) s oko 12.500 vojnika i 15 topničkih bitnica, te 188. divizija (Marčelji–Klana–Gumanac–Ilirska Bistrica) s oko 13.000 vojnika i 3 topničke bitnice. Nastavak linije Ingrid sjeverno od Klane branile su razne manje SS-postrojbe, Srpski dobrovoljački korpus, Primorski četnički korpus te Dinarska divizija.

Iako su se osnovni obrambeni položaji njem. snaga nalazili na Sv. Katarini iznad Rijeke, činjenica je da se linija talijanskih utvrđenja protezala cijelom linijom stare granice (novi ulaz - klik za kartu granica oko Rijeke!) gdje su bili jako utvrđeni svi cestovni granični prijelazi, ali i mnoga mjesta koja su jednostavno bila povoljna za eventualni prodor na Zapad. Klana, Studena, Mlaka, visoravan Gomance, dolina Ravno prema Platku, te niz mjesta prema Snežniku i dalje, prema Postojni preko Il. Bistrice - sve su to bile točke predviđene i uređene za držanje obrane u tzv. 1. pojasu utvrđenja talijanskog obrambenog sustava "Vallo Alpino" (Alpski bedem). Iza njega, na udaljenosti desetak kilometara nalazile su se mnogo jače utvrde tzv. drugog pojasa, uglavnom zadužene za topničku podršku utvrda neposredno uz granicu (Zvoneća, Pasjak, Milanja iznad Ilirske Bistrice, Pivka, Razdrto...). 
Samo, problem je bio raspad talijanske vojske nakon kapitulacije u rujnu 1943. Talijani više nisu bili zainteresirani za obranu "svetih granica", već su napustili cijelu obrambenu infrastrukturu. Normalno, lokalno je stanovništvo uredno poskidalo svu opremu koju je moglo iskoristiti. Osim toga, radilo se redom o šumovitim i zabačenim područjima, gdje su vladali partizani. Oni su omastili brk gomilom ratnog materijala i municije, spalivši neke kasarne, ali nisu imali neke veće praktične koristi od fortifikacijskih objekata. Bez obzira na to, njemački su okupatori bili zabrinuti činjenicom da se bilo kakve fortifikacije nalaze na partizanskom području, tako da su napravili brzu akciju demoliranja/zarušavanja ulaza u sve podzemne utvrde do kojih su mogli doći, tako da ne dođe do mogućeg stvaranja utvrđenih partizanskih položaja. Očigledno nisu razmišljali da bi im te utvrde kasnije mogle dobro doći: npr. u samoj Pivki (na brdu Primož) bili su dignuti u zrak topnički položaji najjače talijanske podzemne topničke utvrde na staroj jugo-granici...sigurno su kasnije požalili za mogućnošću top. podrške koju im je ta dobro zaštićena bitnica mogla pružati prilikom povlačenja prema Il. Bistrici...
Anyway, partizanska je tenkovska kolona na putu prema Klani prošla liniju stare granice u inače dobro utvrđenom području doline Mlake (4 podzemne utvrde sa PT topovima i teškim strojnicama, PT rov i zid, niz PT, minobacačkih i strojničkih položaja poljskog tipa) - bez ikakvog otpora. Utvrde su bile razoružane, prazne i demolirane - posljedica straha Nijemaca od partizanske aktivnosti, i nedostatka ljudstva za čuvanje "granice" koja ionako više nije imala smisla.
Nakon žestokih borbi na sektoru Rijeka–Klana i nakon što su u noći 20./21. travnja dijelovi 19. divizije forsirali Rječinu kod Martinova Sela, Zoretića i Lukeža te formirali mostobran i na juriš zauzeli kotu 499-Luban, Kuebler, shvaćajući važnost tog uzvišenja za obranu grada, zapovijeda protuudar i Nijemci ga ponovo zauzimaju.

Prvi partizanski "Stewart" koji se bio probio na mostobran bio je uništen parsto metara dalje iz njemačkog "Panzerfausta" (tadašnja "zolja", jel'te). I sada se na tom mjestu nalazi spomen ploča poginulom komandiru tenka.

300620092568_460_x_613

Nakon zauzimanja Lubana od strane partizana, neki tenkovi su se pokušali probiti dalje, ali su bili zaustavljeni snažnom njemačkom vatrom. Još gore, zbog strmog terena nisu se mogli izvući, tako da su ih posade morale ostaviti na par dana, kada se situacija za partizanske snage poboljšala.

Lukavi Kuebler sa svježom 188. divizijom, nakon proučavanja situacije, odlučuje izvršiti protuudar kod Klane i općim pravcem Klana–Grobnik–Sv. Kuzam izbiti na Bakar, te tako dovesti u okruženje glavninu snaga IV. armije koje su napadale Rijeku. Istovremeno, ne znajući da se Nijemci koncentriraju u rajonu Klane, štab IV. armije planira za 24. travnja zauzeće Klane, okruženje 97. planinskog korpusa te napredovanje prema Trstu. Tako je tijekom jutra došlo do strahovitog sraza dvije najjače formacije na našem prostoru, njemačke 188. brdsko-lovačke divizije i 26. dalmatinske udarne divizije, s velikim obostranim gubicima. Ni jedna strana nije nadjačala, iako su sve do 26. travnja vođene iznimno teške borbe.

Klana se na početku 24. travnja nalazila u "zrakopraznom prostoru" - Nijemci su svoju koncentraciju vršili zapadnije, tako da je sama Klana bila praktično bez obrane. Tri partizanska tenka su se probila u središte Klane, ali ih je njemački protunapad zatekao upravo usred popunjavanja streljivom i gorivom, tako da su bili uništeni s većinom članova posada.

Pogled iz bunkera na visoravni Gumance - njemački mitraljezac imao je stvarno sve na dlanu!


Iznad Klane, odnosno na visoravni Gomance, Nijemci su već danima držali čvrstu obranu, prisiljavajući partizanske snage na široki obuhvatni manevar, ispod Snežnika prema Mašunu i Il. Bistrici. Zapravo je cijeli taj zaobilazni manevar bio uvjetovan nepovoljnim razvojem situacije pred Rijekom: Sušak je bio oslobođen, ali plan zauzimanja Rijeke je udario glavom o beton riječkih utvrda...

26. travnja ostvarena je najsnažnija topnička vatra u završnim operacijama za oslobođenje zemlje, šest topničkih divizija koncentriranom paljbom podržavalo je napad 14. brigade 19. udarne divizije, ali njemačka obrana kote 499 (Luban) nije bila razbijena. S druge strane u to vrijeme snage 9. divizije desantiraju s Cresa u Istru i kreću preko Brseča, Mošćeničke drage, Ičića i Opatije, gdje uništavaju njemačke garnizone. Namjera je bila zatvarati lijevi krak oko poluokruženog protivnika s ciljem da izbiju na Matulje i spoje se s desnokrilnim formacijama IV. armije. Po kiši, magli i nevremenu 2. bataljon 14, brigade uspijeva se 27. travnja privući koti 499 i na juriš osvaja Luban, koji je do tada bio trn u oku napadačima: iako na njemu nisu bila građena teška betonska utvrđenja kao na Sv. Katarini, brdo je bilo dobro "pokriveno" vatrom s okolnih njemačkih položaja. Partizani su pokušavali zauzeti Luban nizom juriša "u glavu", uz velike gubitke: naročito su stradavali "disciplinski" odredi.

U trenutku zauzimanja Lubana bila je ozbiljno ugrožena obrana Rijeke i jako otežan položaj njemačkim vojnicima, već izmorenim višednevnim borbama. Istovremeno 20. divizija oslobađa Ilirsku Bistricu i po zapovijedi generalštaba zajedno s 9. divizijom hita prema Trstu kako bi preduhitrile savezničke snage koje su već bez ikakvih ozbiljnijih borbi nadirale kroz Furlaniju.

Same borbe za Ilirsku Bistricu nisu bile samo "piece of cake". Već spomenuta utvrđenja na brdu Milanja, cca 12 km od grada, predstavljala su dobru osnovu za njemačku obranu. Devet podzemnih utvrda, iako prethodno oštećenih od strane samih Nijemaca, bilo je zaposjednuto i pružale su jak otpor nadirućim partizanskim snagama, koje su se zapravo prvi put susrele (na ovom pravcu prodora) sa sličnom infrastrukturom. To je kasnije dalo povoda za legende o njihovoj nevjerojatnoj veličini i svojstvima...ali, i one su se održale samo dva dana.

Već 1. svibnja dijelovi 9., 20., 29. i 43. divizije vodili su ulične borbe u Trstu.

Zgodna slika - jugoslavenski T-34/76 mod. 1943. fotografiran svibnja 1945. na trgu Garibaldi u Trstu i slika trga danas:

 

 

U to vrijeme riječka operativna grupa zatvorila je obruč oko 97. korpusa na prostoru Klana–Rijeka–Lipa. Kuebleru stiže zapovijed da organizira kružnu obranu i pokuša se probiti preko Ljubljane u Austriju i on u noći 2./3. svibnja kreće u proboj i istovremeno ruši lučka postrojenja, industrijske pogone i komunikacijska čvorišta u gradu. U ranim jutarnjim satima 3. svibnja borbena grupa »Reindal« zaposjeda Šapjane, a dijelovi 188. divizije Rupu, borci 19. divizije oslobađaju Viškovo, Marčelje i Kastav, a oko 13 sati potpuno je uništen otpor njemačkih zaštitnica i 3. bataljon 14. brigade oslobađa Rijeku.

(Klik na sliku za veću sliku) - zanimljiva ploča u Hrvatskoj kod Rupe - na slovenskom!!



Jutro 3. svibnja svanulo je mirno (nakon grmljavine eksplozija rušenja svega od čega je Rijeka prije živjela). Osim toga, budući da je težište operacije bilo prebačeno u područje Klane, a partizanske snage nisu više pokušavale na "hura" osvojiti neosvojiva utvrđenja na Sv. Katarini, osim sporadičnog puškaranja sama Rijeka nije jače osjećala borbena djelovanja (rušenje lučkih postrojenja, brodogradilišta i ostalog ne bi nazvao borbenim djelovanjem, već zlobnim terorističkim uništavanjem).
Po sjećanju tadašnjih stanovnika, partizansku kolonu koja je prva organizirano ušla u grad (uz patrole koje su se probile u grad još ranije) predvodio je...violinist, koračajući i svirajući svoj instrument. Apstraktan prizor...

Istog dana oslobođeni su Volosko i Matulji te se predvečer ostvaruje kontakt lijevih i desnih krila partizanskih formacija kod Permana. Kubleru stiže zapovijed da organizira kružnu obranu i pokuša se probiti preko Ljubljane u Austriju i on u noći 2./3. svibnja kreće u proboj i istovremeno ruši lučka postrojenja, industrijske pogone i komunikacijska čvorišta u gradu. U ranim jutarnjim satima 3. svibnja borbena grupa »Reindal« zaposjeda Šapjane, a dijelovi 188. divizije Rupu, borci 19. divizije oslobađaju Viškovo, Marčelje i Kastav, a oko 13 sati potpuno je uništen otpor njemačkih zaštitnica i 3. bataljon 14. brigade oslobađa Rijeku. Tijekom 5. svibnja glavnina 97. njemačkog korpusa uspijeva se probiti do Ilirske Bistrice, ali izostankom pomoći na koju je računao general Kuebler (obećano mu je da će u pomoć stići 7.SS divizija), i unakrsnoj paljbi postrojbi IV. armije koje su 6. svibnja krenule u opći napad, zatraženo je predvečer primirje. U rano jutro 7. svibnja bezuvjetnu kapitulaciju korpusa, bolje rečeno onog što je od njega ostalo, potpisao je u selu Zagorje pukovnik Reindl. Za IV. armiju, koja se već prilično iscrpila bitkom za Rijeku, bilo je dobrodošlo zarobljeno naoružanje i streljivo jer je njena zadaća bila napredovati prema Koruškoj i potpuno osloboditi sve krajeve bivše Jugoslavije.

Link na tekst kapitulacije: http://kroatien-news.net/2010/05/die-deutsche-kapitulation-von-1945/


Uglavnom nedovoljno izviđanje (i nepostojanje informacija o stvarnoj snazi utvrđenja oko Rijeke), te nepripremljenost snaga IV. armije JA (koja se prvi put susrela s zahtjevom napada ovako dobro utvrđenih položaja) uzrokom su izuzetno velikih gubitaka partizanskih snaga, i to u zadnjim tjednima 2. svjetskog rata. Na znanstvenom skupu organiziranom u povodu 60. godišnjice Riječke bitke jedna od tema bili su i partizanski gubici. Podaci sa skupa mi nisu poznati, a lokalno stanovništvo, svako iz svojih razloga, broji partizanske mrtve od 2000 (hrvatski izvori) do 6000 (talijanski izvori). Veći dio poginulih sahranjen je u kosturnici u parku na Trsatu. Njemačke snage su navodno imale još veće gubitke. U narodu se govorilo "da se moglo od Rijeke do Ilirske Bistrice doći koračajući po leševima"...

 

Post festum - njemački zapovjednik obrane Rijeke Ludwig Kuebler ranjen je u borbama, te zarobljen. Suđen je u Ljubljani:

Sud 4. Jugoslovenske armije u Ljubljani (10. Proces) njemačkim i slovenskim zvaničnicima; 21 srpanj 1947 (najmanje 14 optuženih; 12 osuđeno na smrt, 2 na robiju)  
Christl, Heinrich (smrt)
Doujack, Hermann (18 godina)
Fleckner, Hans (smrt)
Gerlach, Reinhard or Reinholdt (smrt)
Glaser, Helmut (smrt)
Hacin, Lovro (smrt; vidi pod 9)
Hochsteiner, Walter (smrt)
von Hoesslin (Hößlin), Hans (smrt)
Hradetzky, Franz (18 godina)
Kuebler (Kübler), Ludwig (smrt)
Kuss, Leon (smrt)
Mueller, Franc (smrt)
Neubert, Guenther (smrt)
Rainer, Dr Friedrich (smrt)
Roesener (Rösener), Erwin (smrt)
Rozman, Dr Gregorij (u odsustvu)
Rupnik, Leon (smrt, vidi pod 9)
Stage, Kurt (smrt vešanjem)
Vizjak, Milko (nepoznato trajanje zatvorske kazne)  
Josef Vogt (smrt)

Obješen je u Ljubljani 18 kolovoza 1947.

 

Stare slike Rijeka - doba Drugog svjetskog rata

 

Riječke utvrde «Alpskog bedema»

Neprirodna granica koja je grad Rijeku odvojila od njenog zaleđa, naročito od istočnog predgrađa Sušaka, značila je mnogo više od puke administrativne linije. Bila je to međa dvije države koje su imale mnogo otvorenih pitanja, i koje su otvoreno izražavale nezadovoljstvo postojećim razgraničenjem. Činile su to svaka iz svojih razloga: poznata je bila želja talijanskih fašista za Dalmacijom, jednako kao što je Kraljevina Jugoslavija osporavala Italiji pravo vladanja velikim dijelom Slovenije i Istrom, teritorijem na kojem je živjela gotovo trećina ukupnog broja Slovenaca i veliki broj Hrvata.
Grad Rijeka, koji je 1924. godine službeno postao najnoviji dio Kraljevine Italije, svakako je predstavljao anomaliju u obrambenom sustavu talijanskih granica poznat pod imenom "Vallo Alpino" (Alpski bedem). Ne samo da se grad nalazio na samoj granici s Kraljevinom Jugoslavijom, već je granica prolazila gotovo samim njegovim središtem! Grad kojem je bilo oduzeto prirodno zaleđe bio je poput enklave povezan s preostalim dijelom Italije uskim koridorom, ponegdje jedva koju stotinu metara širokim. Iz tog razloga, njegov se položaj mogao smatrati kritičnim u vojnom smislu: nepovoljan za eventualno neprimjetno prikupljanje snaga radi mogućeg napada na Jugoslaviju, uz opasnost da prekidom spojnog koridora bude lako odsječen od Italije.
U početku su brodovi talijanske ratne mornarice razmješteni u Rijeci i Puli bili osnovna garancija da jugoslavenske snage neće poduzimati nikakve "pogrešne korake", ali se ubrzo uvidjelo da ovakav pristup obrani grada na Rječini nije dovoljan. Ocijenivši kritičnu geostratešku poziciju Rijeke, talijanska je Kraljevska vojska (Regio Esercito) odlučila posvetiti odgovarajuću pažnju utvrđivanju grada, s ciljem njegovog pretvaranja u pravu pravcatu tvrđavu, sposobnu za obranu čak i u situaciji potpune odsječenosti od ostatka zemlje. “Guardia alla Frontiera” (Pogranična Straža) - posebno formirani korpus talijanske vojske zadužen za čuvanje “svetih granica” – u 27. sektoru (Rijeka) nisu imali nimalo lak zadatak: uski spojni koridor prema Italiji nije bilo moguće potpuno osigurati, ali su bile uređene fizičke blokade svih glavnih cesta koje su vodile prema Rijeci. Strateške točke bile su branjene gnijezdima s teškim strojnicama i protutenkovskim topovima, dok je uz samu liniju granice u više redova (do 10-12 metara širine!) bila postavljena bodljikava žica na karakterističnim čeličnim štapovima visine do 1,5 metara. Ukupno je za cestovne zapreke (blokade) bilo uređeno 10 položaja u utvrdama poljskog tipa, uz niz otvorenih betonskih gnijezda za teške strojnice i poneki protutenkovski položaj. Ceste uz granicu pripremljene su za miniranje, dok su kao zaštita od napada neprijateljskih borbenih vozila i tenkova na više pozicija na graničnim prijelazima postavljeni čelični stupovi preko kojih bi se natezale debele čelične sajle.
Za razliku od spojnog cestovnog i željezničkog koridora, strmi obronci brežuljaka sjevernije od grada, naročito na desnoj obali rijeke Rječine (Fiumara, Eneo) nisu eventualnim jugoslavenskim napadačima davali mnogo šansi za uspjeh. Upravo suprotno, uzvisine na granici s Kraljevinom Jugoslavijom dobile su posebnu ulogu u obrani Rijeke, jer je na njima bio razmješten niz utvrda stalnog tipa. Brižljivo projektirane kao kombinacija podzemnih (logističkih) dijelova smještenih duboko pod zemljom, te savršeno kamufliranih nadzemnih (borbenih) blokova, te su utvrde ustoličile grad Rijeku kao vjerojatno najjaču točku “Alpskog bedema” na tadašnjoj 220 kilometara dugoj talijanskoj granici s Kraljevinom Jugoslavijom.
Raspon i intenzitet utvrđivanja, koji svjedoče o “posebnoj pažnji” koju je dobila Rijeka mogu se jasno razabrati iz činjenice da se na liniji dugoj približno 4 kilometra planiralo izgraditi 8 uporišta, s ukupno 11 podzemnih utvrda sa preko 70 borbenih blokova (bunkera)! Zanimljivo je da su prvobitni planovi predviđali izgradnju utvrda na još više lokacija (npr. na Kalvariji ispod Kozale), ali su takvi prijedlozi bili odbijeni uz komentar da «snaga za obranu mora proizlaziti iz spremnosti za napad, a ne u skrivanju u zaklonima». Kalvarija je ipak bila utvrđena, ali se tamo nisu nalazile podzemne utvrde, već samo površinski bunkeri i gnijezda za teške strojnice.
Kada je izbio rat između Italije i Jugoslavije, 6. travnja 1941. godine, bila su u potpunosti dovršena samo dva uporišta sa 4 utvrde (ukupno 27 bunkera), dok su preostalih 7 utvrda bili u različitim fazama izgradnje: neke gotovo dovršene, a neke tek u obliku podzemnih iskopa.
Talijanske vlasti posvetile su veliku pažnju prikrivanju podataka o radovima na utvrđivanju grada, što se vidi iz uporabe građevinara posebno za tu svrhu dovedenih iz drugih krajeva Italije (umjesto lokalne radne snage) pod striktnom kontrolom vladajuće fašističke stranke. Ta činjenica, kao i izuzetno vješto kamufliranje borbenih blokova, doveli su do stvaranja utvrda koje su se toliko dobro uklopile u okolinu da ih je bilo moguće locirati tek iz neposredne blizine.
Dovršene fortifikacije na brdu Sv. Katarina iznad Rijeke označene su kao “Uporište Sv. Katarina A” i “Uporište Sv. Katarina B”. Uz to, prema ustaljenoj talijanskoj praksi, sva uporišta su dobivala ime po nekom junaku iz novije talijanske povijesti: tako su utvrde na Sv. Katarini dobile naziv “Angheben I” i “Angheben II”, po Mariu Anghebenu, talijanskom dragovoljcu rođenom u Rijeci, poginulom u 1. svjetskom ratu.
Svako od ovih uporišta na desnoj strani kanjona rijeke Rječine (granica s Jugoslavijom) sastojalo se od dvije međusobno povezane utvrde. Talijanska fortifikacijska doktrina predviđala je izgradnju pograničnih utvrda u dvije manje ili više paralelne linije, gdje su utvrde neposredno uz granicu bile slabije od utvrda druge linije. Međutim, nepovoljan geografski položaj Rijeke – kao talijanske enklave između jugoslavenskog zaleđa i Jadranskog mora – onemogućio je stvaranje odgovarajuće dubine obrambenog pojasa, te su pogranične utvrde u Rijeci bile mnogo jače od ostalih utvrda prve linije u području kojeg su Talijani nazivali “Istočni front” (“Scacchiere Orientale”).

Uporište “Sv. Katarina A” sastojalo se od dvije utvrde: “Centar br. 1” i “Centar br. 2”, izgrađenih unutar brda iznad kanjona Riječine, sa pogledom na luku grada Sušaka, i bile međusobno povezane podzemnim prolazom duljine nekih 160 metara. Utvrde su bile u potpunosti autonomne i pripravne za dugotrajnu borbu, čak i u slučaju potpunog okruženja od strane neprijatelja.
Naoruženje utvrde br. 1 sastojalo se od teških strojnica i puškostrojnica smještenih unutar 6 borbenih blokova (bunkera): dva betonska bloka sa po tri puškarnice, jedna čelična kupola sa jednom puškarnicom, dva bloka za teške strojnice zaštićen čeličnim štitom debljine 20 cm, i čelična osmatračka kupola koja je mogla služiti i kao položaj za puškostrojnicu. Prva dva bloka bila su namijenjena osmatranju/obrani zapadne strane, i izgrađeni kao masivne nadzemne konstrukcije. Preostali bunkeri su bili orijentirani prema mnogo opasnijem istoku, pa je tu talijansko umijeće kamufliranja došlo do punog izražaja, uz korištenje vapnenačkog kamenja za stvaranje iluzije primorskog suhozida, ili ukopavanje položaja do te mjere da se puškarnicu moglo razabrati tek iz neposredne blizine. Uz spomenutu čeličnu osmatračku kupolu, ova je utvrda raspolagala i posebnom armiranobetonskom osmatračnicom, koja je služila za navođenje vatre obaju utvrda (“komandantska osmatračnica” - “Osservatorio comandante”), izgrađenom gotovo u ravnini tla. Polja vatrenog djelovanja ove utvrde obuhvaćali su kako kanjon Rječine, tako i Drašku dolinu, sa tamo smještenim važnim komunikacijama prema gradu Sušaku, kao i glavnu cestu i željezničku prugu Zagreb – Sušak.
Naoružanje utvrde No. 2, smještene na Katarini, sastojalo se od teških strojnica i puškostrojnica smještenih unutar 6 borbenih blokova (bunkera), uključujući podzemnu topničku bateriju od dva oruđa kalibra 75 mm u čeličnim kazamatama, duljine cijevi 27 kalibara (2025 mm) izrađenih prema Kruppovoj licenci. Spomenute čelične kazamate, izrađene u ljevaonici Vanzetti u Milanu, bile su najjače oklopljeni dijelovi koji su se ugrađivali u utvrde “Alpskog bedema”.


Osnovna namjena utvrde bila je kontrola područja središta i luke grada Sušaka na jugoslavenskoj strani. Teške strojnice bile su smještene u jednom betonskom bunkeru iznad površine zemlje, koji je osim tri puškarnice imao i otvor za posebnu komunikacijsku napravu, tzv. fotofon (poravnat sa istovjetnom napravom u utvrdi “Sv. Katarina B”). Ostale su teške strojnice bili smješteni u čeličnim kupolama (kazamatama) s jednom puškarnicom, ubetoniranim u obronke brda i pažljivo kamufliranim. Dvije čelične kupole za osmatranje bile su kamuflirane vapnenačkim kamenjem, a mogle su poslužiti i kao položaji za puškostrojnice. Streljivo za topove je iz spremišta bilo dodavano uz pomoć ručno (lancima) pogonjenih naprava smještenih uza zid stepeništa koja su povezivala artiljerijske položaje i logistički dio utvrde smješten duboko pod zemljom.
Obje su utvrde raspolagale podzemnim skloništima i prostorima za boravak posade sa spremištima za streljivo, hranu i vodu (u obliku masivnih rezervoara – cisterni), kuhinjama, sanitarnim čvorovima i ambulantom. Podzemne prostorije za boravak posade bile su građene kao proširenja hodnika, širine otprilike 3 metra. U takvim prostorijama, duljine i preko 20 metara i zapremine otprilike 200 kubnih metara, posebno su bili odvojeni prostori za časnike i dočasnike, dok su vojnici spavali na željeznim krevetima na kat. U posebnim nišama, obično na sredini prostorije, nalazili su se motorom pogonjeni ventilatori prisilne ventilacije s filterima. Osobno naoružanje držalo se u manjim nišama ugrađenim u zidove prostorije. Oprema utvrda obuhvaćala je električnu rasvjetu, kanalizaciju (sifonski spojenu kod plinonepropusnih vrata) te telefonsku vezu (sa odgovarajućom centralom) od podzemnog zapovjednog mjesta do borbenih položaja. Hodnici i stepeništa do borbenih blokova bili su visoki 2 i široki 1 metar, dok su glavni (ulazni) hodnici, kao i dugački hodnik koji je povezivao dvije utvrde bili široki 1,2 metra. S ciljem osiguranja odgovarajuće debljine zaštitnog sloja betona i kamena, do strojničkih položaja, kao i osmatračkih kupolica stizalo se vertikalnim čeličnim ljestvama, kroz provlaku u čeličnom podu borbenih položaja. Odgovarajuća pažnja bila je posvećena zaštiti od napada otrovnim plinovima, uz dvostruka hermetička vrata na ulazu u svako sklonište te prisilnu ventilaciju s filterima, dok je čisti zrak za posadu na borbenim položajima bio osiguran posebnim cjevovodom sa spojevima na plinske maske vojnika. Za komunikaciju sa susjednim uporištem “Sv. Katarina B” koristio se (uz podzemni kabel i radio-vezu) poseban svjetlosni uređaj nazvan “fotofon”: sastojao se od dvije cijevi promjera 180 mm, od kojih je jedna bila za primanje, a druga za odašiljanje svjetlosnih snopova. Na ovaj način mogla se uspostaviti komunikacija dvaju udaljenih položaja sa istovremenom predajom i primanjem poruka. Uređaj je mogao funkcionirati na načelu Morse-ovog koda, ali je također bio u mogućnosti modulirati zvučne signale (riječi izgovorene u mikrofon) u svjetlosne, odnosno demodulirati na ovakav način modulirane svjetlosne signale, omogućavajući brzu komunikaciju u realnom vremenu, zaštićenu od ometanja i prisluškivanja. Naravno, loši vremenski uvjeti i magla mogli su u potpunosti narušiti ovakvu komunikaciju, što u slučaju uporišta “A” i “B” nije igralo veću ulogu, zbog udaljenosti od tek nekoliko stotina metara. Uporište “Sv. Katarina A” raspolagalo je i sa tri manje betonske osmatračnice, koje su služile i za ventilaciju. Ukupnu posadu obaju utvrda sačinjavalo je oko 150 časnika i vojnika “Pogranične straže”, koji su u mirnodopskim uvjetima bili smješteni u obližnjim jednokatnim kasarnama.

Uporište “Sv. Katarina B” na Pulcu (“Angheben II” - ponegdje označeno kao “Montecroce”) sastojalo se od dvije utvrde (“lijevog” i “desnog” sektora, odnosno “istočne” i “zapadne” utvrde). Obje su imale po šest borbenih blokova sa istovrsnim naoružanjem, koje je uključivalo 2 topnička oruđa kalibra 75/27 mm (kao i u “Uporištu “Sv. Katarina A”), jednu tešku strojnicu u čeličnoj kupoli (kazamati) s jednom puškarnicom, te jednu tešku strojnicu smještenu iza čeličnog štita debljine 20 cm. Dvije su se teške strojnice nalazile u čeličnoj kupoli sa četiri puškarnice, dok je zasebna osmatračka kupolica mogla poslužiti i kao položaj za puškostrojnicu.
Nekih 14 metara iznad razine podzemnih skloništa nalazili su se otvori za osmatranje tzv. “Središnje osmatračnice” (“Osservatorio centrale”), čiji betonski krov nije bio deblji od 50 cm, ali je bio ojačan čelikom i pomno kamufliran. Svaka je od utvrda imala zaseban ulaz i dobro opremljen logistički dio, uz generatore struje za potrebe osvjetljenja, ventilacije i komunikacije. Prostorija generatora, zajedno s rezervoarom za benzin nalazila se blizu ulaza u “desnu” utvrdu. Ova utvrda “Sv. Katarina B – Istok” također je raspolagala i dodatnim bunkerom u kojem je bio smješten fotofon za komunikaciju između uporišta “A” i “B”, a tu je bio i sigurnosni izlaz, branjen položajem za puškostrojnicu.
Podzemni (logistički) dio utvrda obaju uporišta bio je sličan, ali je njihov unutarnji raspored bio prilagođen reljefu brda unutar kojeg su se utvrde nalazile. Utvrde uporišta “Sv. Katarina B” imale su ukupno nešto veću posadu od približno 180 časnika i vojnika.
Naoružanje ovih uporišta nije bilo ograničeno onime što je bilo postavljeno unutar samih podzemnih utvrda, budući da su se u blizini nalazili brojni položaji poljskog tipa, ponekad ojačani betonom i kamenjem, te ukopani dublje u zemlju. Radilo se o više strojničkih položaja, minobacača kalibra 45 i 81 mm, te topova kalibra 65/17 mm. Ti su zasebni položaji i bunkeri, pored ostalog, služili i za zaštitu unutarnjeg teritorija uporišta (pokrivanje eventualnih “mrtvih kutova” i sprečavanje blokiranja ulaza u utvrde). Cjelokupna teritorija utvrda bila je opasana bodljikavom žicom, a bile su izvršene i pripreme za polaganje protupješačkih minskih polja.
Utvrde uporišta “Sv. Katarina B” pokrivale su vatrom cjelokupni prostor oko sebe, dok je paljba oružja uporišta “Sv. Katarina A” bila koncentrirana prema jugoistoku - gradu Sušaku, njegovoj luci i prilaznim putovima.
Udaljenost od nekoliko stotina metara između dvaju uporišta bilo je branjeno tzv. međuuporištem poljskog tipa, smještenog između kota 258 i 231, koji se sastojao iz 4 grupe položaja za teške strojnice, 2 protutenkovska topa od 47/32 mm i jednim minobacačem 81 mm. Uz rovove i podzemna skloništa, uporište je raspolagalo i dobro kamufliranim i ukopanim podzemnim bunkerima sa spremištima za streljivo i zaklonima za posadu.
Međutim, ovdje je neposredno pred početak 2. svj. rata započela izgradnja velike podzemne utvrde, koja je trebala biti naoružana (pretpostavka) sa 2 topnička oruđa od 75/27 mm i 4 teške strojnice u ukopanim bunkerima. Nekih 12 metara iznad razine podzemnih skloništa trebala se nalaziti masivna betonska osmatračnica, s kojom je broj blokova ove utvrde “Montecroce Istok” dostizao sedam. Na dan početka neprijateljstava između Italije i Jugoslavije u travnju 1941. godine, međutim, izgradnja ove utvrde nije odmakla dalje od betoniranja iskopa podzemnog (logističkog) dijela, dok su borbeni blokovi bili potpuno nedovršeni, tek na razini iskopa. Kakva-takva obrambena funkcionalnost ovog podzemnog sustava bila je ipak omogućena na zanimljiv način: otprije postojeći manji bunkeri za teške- i puškostrojnice (ojačanog poljskog tipa) bili su povezani s podzemnim dijelom, budući da su se nalazili nedaleko od mjesta gdje su trebali biti “pravi” borbeni blokovi. Tako je bila stvorena utvrda sa razgranatim podzemnim dijelom od nekoliko stotina metara hodnika, ali sa vrlo primitivnim i dosta slabo zaštićenim (mada dobro kamufliranim) borbenim dijelom. Postoje naznake da se ovu utvrdu namjeravalo povezati sa utvrdom “Sv. Katarina A – Centar br. 1”, ali je izgradnja spojnog hodnika zastala nekih 200 metara od cilja.

...Zapadnije od uporišta «Sv. Katarina B», gdje je linija granice zaokretala prema moru, na predjelu zvanom «Veli vrh», nalazio se položaj ojačanog poljskog tipa sa manjim kamenim i betonskim bunkerima za automatsko oružje i minobacače. Međutim, važnost položaja zahtijevala je uređenje jače obrambene infrastrukture: tu je velika podzemna utvrda «Monte Lesco» bila gotovo dovršena u trenutku izbijanja rata između snaga Osovine i Jugoslavije. Nedostajalo joj je, međutim, naoružanje i razni elementi komunikacijske i elektro-opreme, te se nije mogla smatrati operativno spremnom. Za razliku od prije spomenutih utvrda, čiji su bunkeri bili duboko ukopani u obronke brda, borbeni blokovi na uzvisini Monte Lesco bili su masivne nadzemne betonske konstrukcije, dok je projekt prema kojem je utvrda trebala biti izgrađena predviđao više ambrazura (puškarnica) po jednom bloku, uz korištenje kako frontalne, tako i bočne vatre.

Bunkeri su bili odgovarajuće kamuflirani, tako da su nalikovali nakupinama krških stijena, ali ih je obučeni promatrač već izdaleka mogao prepoznati po njihovoj izraženoj veličini. Utvrda je ukupno imala devet borbenih blokova sa 13 teških i puškostrojnica, ali se iz projekta nazirala teška situacija sa čelikom u tadašnjoj Italiji (trpjela je međunarodni embargo na uvoz čelika, a prioritet za njegovu uporabu je dobila mornarica): puškarnice za bočno djelovanje nisu imale nikakvog čeličnog oklopa, čak je i za neke položaje za frontalnu vatru jedini oklop bila čelična ploča debljine 5 cm. Nedostatak čeličnog oklopa pokušalo se kompenzirati većom debljinom zaštitnog sloja betona, što je i bio uzrok većih dimenzije bunkera. Osim osnovnog (strojničkog) naoružanja, projekt utvrde predviđao je i sredstva za blisku obranu: svi bunkeri sa više puškarnica imali su i posebne cijevi za izbacivanje ručnih bombi u njihovu neposrednu blizinu. Borbeni blokovi utvrde «Monte Lesco» izgledali su na slijedeći način:
Br. 1: Dvije ambrazure za tešku, odnosno puškostrojnicu – za frontalnu i bočnu vatru (frontalna ambrazura sa sektorom vatre prema zapadu, zaštićena 5 cm oklopnom pločom, bočna ambrazura bez čeličnog oklopa);
Br. 2: Dvije ambrazure za tešku strojnicu/puškostrojnicu – jedna frontalna prema sjeverozapadu (sa 5 cm oklopnom pločom) i jedna bočna, te jedna osmatračka ambrazura (koja je mogla poslužiti i za puškostrojnicu). Osim toga, tu je bio i jedan otvor za fotofonski uređaj, za komunikaciju sa istovjetnim uređajem u utvrdi (nikad dovršenoj) «Drenova»;
Br. 3: Jedna ambrazura za tešku strojnicu orijentirana prema jugu, zaštićena 5 cm oklopnom pločom;
Br. 4: Jedna ambrazura za tešku strojnicu orijentirana prema sjeverozapadu, zaštićena 20 cm debelim čeličnim štitom;
Br. 5: Jedna ambrazura za tešku strojnicu orijentirana prema sjeveru, zaštićena 20 cm debelim čeličnim štitom;
Br. 6: Kupola (kazamata) sa jednom ambrazurom za tešku strojnicu orijentirana prema istoku – ukopana u obronak i vješto kamuflirana kao krška stijena, gotovo neprimjetna iz daljine;
Br. 7: Čelična osmatračka kupola («osservatorio attivo» - «aktivna osmatračnica»), koja je mogla poslužiti i kao položaj za puškostrojnicu;
Br. 8: Masivna betonska osmatračnica sa tri neoklopljene ambrazure orijentirane prema zapadu, sjeveru i istoku. U istu strukturu bila je ugrađena i zasebna kupola (kazamata) sa jednom ambrazurom za tešku strojnicu orijentirana prema sjeverozapadu;
Br. 9: Kupola (kazamata) sa jednom ambrazurom za tešku strojnicu orijentirana prema sjeverozapadu, sa jednom neoklopljenom puškarnicom za bočno djelovanje.
Bez obzira na uporabu čeličnih oklopnih elemenata, svi su borbeni položaji bili dodatno zaštićeni debelim slojem (nearmiranog) betona.
Podzemni (logistički) dio nalazio se na dubini od oko 14 metara ispod razine glavne osmatračnice, sa svim potrebnim dijelovima smještenim u proširenju glavnog hodnika koji se prostirao u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Iskop je bio betoniran, a nakon toga još dodatno obložen ciglama. Prostorija za generator za struju, kuhinja, sanitarije, te skladište hrane i vode nalazili se se blizu jedinog ulaza (nedostatak izlaza u slučaja nužde je dosta čudna – netipična – karakteristika ove utvrde).
Na području Drenove, na tri lokacije (zapadnije od strelišta, neposredno iznad starog groblja prema crkvi, te na brijegu zapadnije od starog groblja - Dorčići) započeta je izgradnja velikih podzemnih utvrda. Uloga utvrda kod strelišta i starog groblja trebala je biti zaštita doline između Drenove i Velog Vrha, dok je utvrda na brijegu u Dorčićima trebala kontrolirati pogranični prijelaz i «Petrolejsku cestu». Njihova je izgradnja, međutim, bila usporena nakon travnja 1941., te praktično zaustavljena sa kapitulacijom Italije, tako da se s radovima nije stiglo dalje od dovršavanja podzemnih iskopa i njihovog betoniranja, odnosno ozidavanja. Borbeni blokovi (bunkeri) ovih utvrda nisu nikad bili dovršeni. Najdalje je u gradnji odmakla najveća utvrda u Dorčićima, koja je trebala “čuvati” Petrolejsku cestu: nacrti su predviđali deset borbenih blokova (bunkera), uz naoružanje od desetak teških strojnica i vjerojatno 2 topnička oruđa. Važan i izložen položaj ove utvrde zahtijevao je da svi borbeni blokovi budu duboko ukopani, cjelokupno strojničko naoružanje smješteno u čeličnim kupolama, a topovi iza debelih čeličnih štitova. Može se pretpostaviti da je s ovom utvrdom trebala biti povezana i manja utvrda iznad starog groblja. Upravo stupanj (ne)dovršenosti ovdje nam pomaže shvatiti način gradnje borbenih položaja: nakon dovršetka iskopa dubine otprilike 4 i promjera 6 metara, betonirao se temelj za čeličnu kupolu (kazamatu). Na gotov temelj postavljali su se dva čelična cilindra visine 1.57, odnosno 1.05 metara, međusobno spojeni velikim vijcima, na koje su se trebali postaviti završna dva elementa oklopne kupole: cilindar s puškarnicom i krovna kalota (kupola). Prostor između takve čelične konstrukcije i kraja iskopa imao je biti ispunjen betonom, i dovršen tako da je puškarnica bila jedva vidljiva, budući da je beton bio pokriven vapnenačkim kamenjem, zemljom i travom za kamuflažu. Samo je jedan od položaja ove utvrde odmakao dalje od betoniranja temelja, sa dva čelična cilindra jedan na drugome, koji se doimaju poput apstraktnog spomenika usred šikare i okolnog krša.
Radovi na podzemnim iskopima s ciljem izgradnje fortifikacijskih objekata, prema podacima iz talijanskih arhiva, osim na gore već spomenutim lokacijama izvodili su se i u Škurinjskoj Dragi, te na mjestu koje su Talijani imenovali «San Giovanni» - blizu carinarnice na Rujevici. Tu se radi upravo o onim tunelima koji su ne tako davno «otkriveni» na Rujevici djelovanjem građevinskog stroja. Kao i u slučaju utvrda na Drenovi, ni ovdje se nije stiglo dalje od iskopa, odnosno betoniranja podzemnog dijela – predviđeni borbeni položaji su ostali na crtaćim stolovima.
Od trenutka talijanske okupacije grada Sušaka, te njegovog formalnog pripajanja Rijeci u sklopu «Provincie di Fiume», i ovaj je grad uključen u planove utvrđivanja talijanskih granica. Vlast stare Jugoslavije nije gradila značajnije utvrde u samom gradu Sušaku, budući da je osnovno uporište u tzv. II sektoru «Rupnikove linije» (jugoslavenski obrambeni sustav zapadnih granica) bio Kamenjak iznad Grobničkog polja, te dalje linijom prema Crikvenici, pa je u Sušaku izgrađeno tek nekoliko manjih strojničkih bunkera. Za razliku od stare Jugoslavije, okupatorska je talijanska vojska predvidjela izgradnju podzemnih i nadzemnih utvrda na više lokacija na Trsatu i brijegu Sveti Križ iznad Vežice, kao i na zapadnim obroncima zaljeva Martinšćica. Tako je na Strmici iznad Trsata bila predviđena izgradnja dvije podzemne utvrde, od kojih je jedna (veća, na istočnoj strani) trebala biti naoružana i topničkim oružjem, te raspolagati masivnom betonskom osmatračnicom, kao i razgranatim podzemnim logističkim dijelom. Niti jedna od ove dvije utvrde nije dovršena, čak se nije stiglo ni dovršiti iskop podzemnih tunela, tako da se o njihovom eventualnom izgledu može nagađati isključiti na temelju pravaca protezanja podzemnih hodnika. 
Utvrde iznad Vežice i Martinšćice odmakle su malo dalje u svojoj realizaciji, ali su i one ostale nedovršene. Dvije su se gradile na brdu Sveti Križ, jedna na samom vrhu, a druga ispod njega prema istoku. Tu se također nije stigao do kraja izbetonirati podzemni dio, ali su bili dovršeni građevinski radovi na nekima od bunkera, gdje su čak bili ugrađeni i čelični oklopni dijelovi. Veća od ove dvije utvrde raspolagala je jednim borbenim blokom koji je bio okrenut prema Draškoj dolini, gdje je kontrolirao promet željezničkom prugom i cestom prema Zagrebu. Na primjeru tog bunkera može se vrlo dobro uočiti koliko se pažnje pridavalo odgovarajućoj kamuflaži, gdje su osim osnovne mase betona dodavani i posebno uobličeni slojevi kamena i betona, s ciljem pridavanja bunkeru izgleda krških stijena. Ostali borbeni blokovi ovih utvrda nisu stigli biti kamuflirani, dok je osmatrački blok veće utvrde ostao nedovršen. Masivni nadzemni bunkeri bili su izgrađeni i na spomenuti način kamuflirani na obroncima koji su se od Vežice spuštali prema zaljevu Martinšćica. Naoružani teškim strojnicama i protutenkovskim topom, imali su zadatak kontrolu istočnog prilaza gradu Sušaku. Činjenica da ove utvrde nikad nisu bile do kraja dovršene igrala je veliku ulogu u borbama za Sušak u travnju 1945. godine: za razliku od utvrda na Sv. Katarini, neosvojenih do kraja borbi na riječkom području, utvrde na Sušaku osvojene su za dva dana.

Kratki osvrt na njemačke fortifikacije u Rijeci

Sa početkom njemačke okupacije Rijeke, koja je potpala pod «Operativnu Zonu Jadransko Primorje» (Operationszone Adriatisches Kuestenland) aktivnosti utvrđivanja su nastavljene, posebno imajući u vidu opasnost koja je Nijemcima prijetila od eventualnog iskrcavanja Saveznika na jadranskoj obali, pa i djelovanja partizana u neposrednoj blizini grada. Više o ulasku Nijemaca u Rijeku 1943. godine na linku ispod:

Nijemci okupiraju Rijeku 1943. - ulične borbe

Neposredno po Hitlerovom naređenju, imala se organizirati obrambena linija koja bi se pružala od Njemačke osnovnim dijelom preko Alpa, spuštajući se preko jezera Garda u smjeru Istre i Ćićarije, gdje bi se naslanjala na Trst i Rijeku. Dio takve moćne obrambene linije, koja je dobila naziv «Alpenfestung» (Alpska utvrda) trebale su činiti i postojeće talijanske pogranične utvrde, veliki dio kojih je nakon kapitulacije Italije i dezertiranja velikog broja talijanskih vojnika ostao potpuno bez funkcije i nadzora. Dio fortifikacija na riječkom području, sve do područja slovenskog Snežnika bio je označen kao «Ingridstellung» (položaj «Ingrid»). U literaturi se dosta navodi podatak da je «Linija Ingrid» bila vrlo važnim sastavnim dijelom «Alpske utvrde», namijenjena čuvanju njenog južnog krila, naročito ojačana kamenim i betonskim bunkerima, rovovima i zaprekama, sve to uz postojeće talijanske utvrde o kojima su se već tada širile legende. Manje je poznata činjenica da su sami Nijemci razarali talijanske utvrde na područjima koja su smatrali nesigurnim zbog aktivnosti partizana, strahujući od mogućnosti stvaranja utvrđenih partizanskih uporišta. Tamo gdje je Wehrmacht planirao izgradnju suvremenih utvrđenja, izgrađen je tek jedan manji dio. Međutim, gdje su postojeće talijanske fortifikacije uključene u obrambene planove Nijemaca, maksimalno se iskoristio potencijal i izuzetno dobra kamuflaža talijanskih utvrda. Priča o ulozi tih utvrda u riječkoj bici predstavlja zasebni i još vrlo slabo istraženi dio naše novije povijesti.
Pod rukovodstvom organizacije Todt, odgovorne za gradnju fortifikacija na cijelom teritoriju Njemačkog Reich-a, građeni su objekti koji su se značajno razlikovali od do tada postojećih talijanskih utvrda: radilo se o topničkim armiranobetonskim bunkerima, obično u grupama od 3 bunkera uz zasebno komandno mjesto. Takve su bitnice bile izgrađene npr. na Urinju, Voloskom, Ičićima, pa i u samom središtu grada Sušaka (kod gostione Pariz na Bulevardu) i na Turniću (ispod sadašnje ulice G. Carabino). Kao poseban primjer velikih fortifkacijskih radova često se navodi masivni njemački bunker kod upravne zgrade «Luke»,

bunkerkodluke100220105341

te sustav tunela u parku samostana na Trsatu, uz ulaze kojeg su bili izgrađeni i manji strojnički bunkeri. Uz veliku uporabu prisilno mobilizirane lokalne radne snage, Nijemci su nastavljali s radovima utvrđivanja grada praktično sve do njegovog oslobođenja 3. svibnja 1945. godine. Međutim, kako se osjećaj svršetka rata približavao, tako su se više kopali rovovi i organizirali položaji poljskog tipa, a manje betonski bunkeri.

Partizani ispred Guvernerove palače - klik na sliku za povećanje!

A ovdje pogledajte zanimljive slike od nekad i te iste lokacije sada. Većinom snimci iz WWII.

Update svibanj 2010: nove slike i novi bunkeri:     Link1,    link2,    link3

Dodatak - slike položaja u Sv. Jurju kod Senja.

 


...
(kolekcionari, sušačka revija, lokalpatrioti-rijeka, croinfo.net team)

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

3313694
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
849
4296
26461
3254346
105329
145406

Vaš IP: 50.16.165.62
Sad je 26.10.2014 03:52:35