Sport

Sport

KAKO JE ROĐENA KANTRIDA?

Korisnička ocjena:  / 13
LošeNajbolje 

Svi znamo da je Kantrida najzapadniji dio najdražeg nam grada. Tamo se, stisnut morskom obalom i visokim kamenim stijenama, smjestio stadion - sportska arena jedinstvena po okruženju, ljepoti i ugođaju. Stijene starog kamenoloma ("kave") prije devet su desetljeća udahnule sportsku dušu.

Stadion Kantrida

Stadion Kantrida jedan je od najposebnijih stadiona u Hrvatskoj. Službeni kapacitet mu je 10 155 mjesta, a valja reći da je rekord stadiona postignut 1999. godine protiv Osijeka kad se pod stijenama kantride natiskalo više od 25 000 ljudi. Tad je Rijeka imala priliku osvojiti naslov prvaka.
Glavne karakteristike stadiona su dakle da je stadion namijenjen za atletiku, smješten je uz more na jednoj strani, te visokim stijenama na drugoj. Glavna, južna tribina na jednom dijelu ima krov, a tribine iza gola su ovalne. Stadion se rekonstruirao zadnji put 1999 kad su redovi na tribinama povećali kako bi mogli stavit stolice.
Domaća navijačka skupina je smještena na zapadnoj tribini gdje je i stari semafor, a gostujući obično budu na istoku.
Svi znamo da je Kantrida najzapadniji dio najdražeg nam grada. Tamo se, stisnut morskom obalom i visokim kamenim stijenama, smjestio stadion - sportska arena jedinstvena po okruženju, ljepoti i ugođaju. Stijene starog kamenoloma ("kave") prije devet su desetljeća udahnule sportsku dušu.

Tada je, naime, sušačka mladež, okupljena u Hrvatskome sportskom klubu Victoria, silnom voljom, zanosom i gotovo fanatičnim poletom, na njegovu napuštenu prostoru uredila i osposobila prvo igralište propisanih dimenzija za nogometnu igru. Igru koja je nekoliko godina ranije, u pohodu Europom, stigla i na naše prostore i zauvijek osvojila mlade ljude.

Tako su "kave" postale nijemim svjedokom prohujalih godina tijekom kojih je Kantrida sinonim i povijest riječkog sporta, napose nogometa.

A tu su povijest pisale generacije mladosti ovoga grada i kraja, širile saznanja o njoj Europom, ali i drugim kontinentima. Istodobno, mnoštvo ljudi, svjedočilo je, kroz svih devet desetljeća, svojom vjernošću sportskim priredbama te postupnom sirenju i jačanju sporta, pogotovo najpopularnijeg - nogometa. Upravo će njegovim hramom i zaštitnim znakom Kantrida postati i zauvijek ostati.

Desetljećima sam hodočastio Kantridi, radovao se i tugovao, strepio i uživao. Ni sam ne znam koliko sam joj darovao slobodnog vremena, ljubavi i vjernosti prateći igre najdražeg kluba i generacije njegovih igrača. Često sam se pitao, promatrajući prepuno gledalište i vjerne navijače koji spontano i oduševljeno do fanatizma bodre i nose svoje ljubimce, koliko njih zna priču o stadionu. Znaju li priču o njegovu nastanku i razvoju od običnog, neravnog i napuštenog kamenoloma, osposobljenog za igranje nogometa, do modernog stadiona? Pitao sam se znaju li kako je mijenjao svoj izgled i dobio sadašnje ruho i komfor da bi mogao ugostiti renomirane europske klubove i reprezentativne vrste. Nastojat ću, vraćajući se u daleku 1912. godinu, ukratko ispričati događaje iz povijesti njegova nastajanja i života usko vezane uz razvoj i napredak nogometa u našem gradu.

Prvih godina 20. stoljeća Rijeka i Sušak bilježe početke sportskog života - javljaju se prvi klubovi, počinju prva natjecanja i prve utakmice. Nogomet sve više osvaja mlade ljude i njegova je popularnost sve veća. Torokves je tada nogometni klub mađarskih željezničkih radnika. Libertas, Club Atletico Fiumano, CS Gloria i CS Olimpia tvorevine su riječkih Talijana. Utakmice se igraju na improviziranim igralištima - Piopi (Pod Jelšun) i Plasama. Osim međusobno, spomenuti klubovi redovito igraju utakmice protiv posada engleskih prekooceanskih brodova, kompanije Cunard Line, koji iz Rijeke odvoze ekonomske emigrante srednjoeuropskih zemalja u Sjevernu Ameriku. Kao povijesni dan riječkog nogometa spominje se 23. travanj 1905. godine. Toga dana u 17 sati i 30 minuta na zemljištu obitelji Kvassay na predjelu Piope (Pod Jelšun) blizu tvornice torpeda, posada parobroda Slavonija pod nazivom Slavonija FC, odigrala je utakmicu protiv riječke momčadi Club Atletico Fiumano (Riječki atletski klub) i pobijedila rezultatom 2:0.

Na drugoj strani Rječine, Sušačani svoje aktivnosti organiziraju u Hrvatskom Sokolu. U ime nužne alternative Trsaćani 1905. utemeljuju SK Slavija, skupina sušačkih mladića 1906. Primorac, a godinu dana kasnije, 1907, rada se NK Velebit. Utakmice se igraju u Martinšćici (također na prostoru kamenoloma Brajda), na trsatskim ravnicama i Gimnazijskom trgu uz Sušačku gimnaziju Inicijativom sušačkih srednjoškolaca Kukle i Haramije, uz svesrdnu pomoć profesora Kombola, Romano Prestini saziva sastanak učenika i igrača koji 1908. godine utemeljuju Srednjoškolski sportski klub. Učenici trećeg razreda Toni Medanić i Stipe Mateljan potražili su u latinskom rječniku prikladni naziv i, u dogovoru s ostalima, odlučili se za ime starorimske božice pobjede Victorie. Prvi predsjednik novog kluba postao je dr. Marko Burić, članovi Uprave Kukla, Romano Prestini, Stipe Haramija, Lipovac, Jurković, Eneo Forempoher, Kajfeš, Vlado Premrou, Jurči, Stipe Mateljan i Toni Medanić. Crveno-bijele boje dresa uzete su prema uzoru na prašku Slaviju. One su simbolično odražavale otpor i borbu za nacionalnu samostalnost jer su u to doba Česi vodili široku kampanju i pokret za samostalnost

Hrvatski sportski klub Victoria

Klub je uskoro prerastao okvire postavljene pri utemeljenju pa Skupština, 1910. godine, donosi odluku o promjeni naziva u Hrvatski sportski klub Victoria. Victoria prve utakmice igra u Martinšćici, a zatim seli na Gimnazijski trg koji zbog blizine škole postaje mjesto svakodnevnog okupljanja i stalno igralište kluba. Naravno, trg je bio improvizirano igralište, koje nije udovoljavalo pravilima nogometne igre, pa se moralo razmišljati o primjerenijoj i pogodnijoj lokaciji. Slučaj je htio da mladićima sine ideja kako bi se moglo urediti igralište na prostoru napuštenog kamenoloma na Kantridi.

Prema sjećanju tadašnjeg Viktorijaša, kasnije dugogodišnjega poznatoga i vrijednoga sportskog djelatnika, rodom iz Ogulina Nikole Boškovića - Brade, to se dogodilo 1911. godine. Tada su, naime, sušački srednjoškolci Šafar, Albaneze, Novaković, Šikić, Heinbrich i on trenirali trčanje između Kantride i Voloska, pripremajući Dragutina Šafara za veliku atletsku utrku u kojoj mu je najjači protivnik trebao biti član riječke Olimpije Satti. Odmarajući se, sjeli su na zid uz cestu iznad kamenoloma i onako, u šali, počeli razgovarati o tom prostoru koji bi se moglo urediti u pogodno igralište. Nedugo zatim, na Gimnazijskom trgu na Sušaku, sastala se skupina Viktorijaša - Eneo Forempoher, Tone Margan, Brana Novaković, Romano Prestini i Nikola Bošković. Razgovarajući došli su na poznatu temu o igralištu na Kantridi, ali ovog puta ne samo iz vica. Ozbiljno je dogovoreno da se što prije istraži čije je vlasništvo zemljište napuštenog kamenoloma. Utvrđeno je da ono pripada Općini Kastav koja ga je dala u najam, na neodređeno vrijeme, mađarskoj tvrtki Schwarz i Gergerson zbog vađenja kamena za gradnju riječke luke.

U daljem postupku Viktorijašima je veliku podršku i pomoć pružio građevinski poduzetnik i starosta Hrvatskog Sokola za Kantridu - Zamet Bačić. On ih je upoznao da je za ishod cijele akcije najvažnija dozvola ugarske tvrtke. Načelnik kastavske Općine Jelušić pristao je izdati im dozvolu za uporabu kada ishode dozvolu - dopusnicu mađarske tvrtke. Djelujući u tajnosti, uz veze i pomoć sa strane, upornim je Sušaćanima uspjelo ishodih dozvole ugarskog poduzeća i Općine Kastav te prikupiti minimalna sredstva za početak radova. (Kako od Mađara dobiti igralište za Hrvate? I opet sretna slučajnost! Sretnija da ne može sretnija biti! Školski raspust 1911. provodi pjesnik Miloš Crnjanski u Sušaku, te igra povremeno nogomet u «Viktoriji». Na opće iznenađenje «viktorijaši» saznaju da Crnjanski stanuje u Rijeci kod svog rođaka, generalnog direktora firme Schwarz and Gergerson, te mu stavljaju u dužnost da svog rođaka «preparira» u korist «Viktorije», odnosno za preudešenje kamenoloma u igralište. S obzirom da se radi o mađarskoj firmi, nije se smjelo navesti da se kod «Viktorije» radi o hrvatskom klubu, već samo o đačkom. I, za divno čudo, firma u najkraćem roku pismeno, preko Crnjanskog, dozvoljava đacima, u ovom slučaju «Viktoriji», da upotrijebe kamenolom na Kantridi, ali uz uvjet da za bilo kakvo uređenje posebnu dozvolu izda nadležna općina Kastav. Ona, firma Schwarz and Gergerson ne traži nikakve odštete, već eventualnu uporabinu prepušta općini Kastav.)  Toje ravno pobjedi! Općina Kastav kojoj je na čelu Kazimir Jelušić, narodni borac, daje na uporabu igralište «Viktoriji» koja odmah počinje graditi. Zdušno su se prihvatili posla i radili su svi od tajnika do igrača. Uloženi trud se isplatio. Radovi su dobro napredovali i konačno je velika i smjela ideja dobila sretni epilog. Ideja začeta na zidu ponad visokih stijena Kantride, u početku utopija, bila je ostvarena - igralište je izgrađeno pa se moglo pristupiti pripremama za svečanu inauguraciju i odigravanje prve utakmice. Za tu priliku igralište je okićeno zastavama i zelenilom, a na njegovo pročelje postavljena je velika ploča s povijesnim natpisom: "IGRALIŠTE HRVATSKOG SPORTSKOG KLUBA VICTORIE".

Tako su vrijedni sportaši nakon minijaturnog i nepogodnog terena na Gimnazijskom trgu dobili pravo nogometno igralište propisanih dimenzija. Kao gost, na svečano otvorenje, koje je uslijedilo 1. lipnja 1912. godine, pozvan je Prvi hrvatski građanski športski klub iz Zagreba. U to doba oni su bili trećeplasirana momčad na ljestvici prvenstva Hrvatske i Slavonije. Utakmica je najavljivana plakatima i letcima, a igrači su od Sušaka do Kantride prevezeni morskim putem, ribarskim barkama, kako bi se pri prolasku kroz Rijeku izbjegli mogući incidenti i provokacije talijanskih nacionalista i Talijanaša. Oni su bili pomalo ljuti na uspjeh sušačkih sportaša za koji su doznali kada je igralište već bilo gotovo. Već je svima poznata anegdota da su tadašnje vedete zagrebačkog kluba, od kojih su mnogi kasnije bili reprezentativci nove države Vrđuka, Šifer, Vrbančić, Kinert, Ferderber i drugi, pri izlasku iz barki kušali je li more doista slano. Nadahnutom i poletnom igrom mladici Victorie nadigrali su renomirane goste i uvjerljivo pobijedili rezultatom 3:0.

Igralište na Kantridi otvoreno je 1. lipnja 1912. godine utakmicom između «Viktorije» i Hrvatskog građanskog sport kluba iz Zagreba. Rezultat je bio neočekivan - 3:0 za «Viktoriju»...

Imamo i sastave iz te utakmice:
Victoria: Prebeg, Haramija, Novaković, Margan, Medanić, Lipovac, Albaneze, Kukić, Krunoslav, Fabica i Veljačić
Građanski: Vrđuka, Šefranek, Šifter, Benić, Horvat, Stary, Jurčec, Kinert, Leško, Granitz i Sedlak 
kasnije je tu bio klub Olympia, evo i slike utakmice između Olympie i Triestine 1919.godine na Kantridi:

 

Klik na slike za povećanje!

Maria Marcig, bacačica kugle (Kantrida, 8. listopada 1944.)

Snimak sa Kantride 30-tih godina 20. stoljeća - U prvom palnu Aristodemo Susmel, Alberto Ciceran, Dioddato Mihich, Nello Maran, Antenore Bacci; otraga Dino Corich, Mario Sablich

Mario Sušanj prvi na nekad četverostaznom trkalištu stadiona Kantrida, uoči drugog svjetskog rata

Kantrida tridesetih godina prošlog stoljeća

slika
Fiume - Kantrida, 24 kolovoz 1919 : C.S. Fiume: Sternissa I, Sega, Calcih, Zamparo, Vale, Puhar, Ghisdavcich, Contento Nicolò (treći slijeva).

Rijeka-Hajduk, 04. rujna 1966.

 



slika

slika

slika

slika

9. kolovoza 1975 - reflektori na stadionu zasjali su punim sjajem - ovdje su slike njihovog podizanja pri čemu je čak došlo do prevrtanja jedne od dizalica!


Tako je izgrađeno prvo nogometno igralište propisanih dimenzija na prostorima Hrvatskog primorja, Istre i Gorskog kotara za potrebe hrvatskih sportaša, Victoria je odmah obasuta ponudama za odigravanje utakmica pa su učestale i one s klubovima riječkih Talijana, No, svaka od njih, s obzirom na tadašnje političko stanje i ozračje, osim sportskog, imala je i nacionalno obilježje. Stoga su bili česti sukobi, incidenti pa i pokoja razbijena glava. Izgubiti utakmicu od Victorie Talijanima je značilo doživjeti nacionalni poraz i sram. Zato su u svakoj prilici isticali šovinističke i nacionalističke parole koje su i bile povod sukobima. U takvoj je atmosferi na Kantridi igrana i uzvratna utakmica s talijanskim klubom Vicenza, riječki su Talijani tu priliku iskoristili za snažnu političku propagandu.

Ali, ni Hrvati nisu čekali prekriženih ruku, Nakon što je Victoria povela zgoditkom Veljačića, a Vicenza ubrzo potom izjednačila, napetost u gledalištu dostigla je kulminaciju, Kada je desetak minuta prije kraja Victoria ponovno povela 2:1, izbila je žestoka tučnjava među navijačima suprotstavljenih strana, Utakmica je prekinuta, a igrači su se povukli na sigurno. Početak Prvoga svjetskog rata značio je prekid sportske aktivnosti u gradu, a Viktorijaši su tek 1918. godine nastavili povremeno koristiti svoje igralište. Raspadom Austro-Ugarske i dolaskom D'Annunzia i njegovih ardita u Rijeku, to je postalo potpuno nemoguće. Kroz Rijeku je tada bilo dosta rizično odlaziti na Kantridu, a igralište je u međuvremenuu stavljeno na raspolaganje talijanskim klubovima iz Rijeke.

Rapalskim i Rimskim ugovorima te uspostavljanjem čvrste i konačne granice između Kraljevina Italije i Jugoslavije na Rječini, Victoria definitivno ostaje bez svojeg igrališta koje se sada nalazi na talijanskom teritoriju. Njega koriste riječki klubovi CS Juventus Enea, AS Esperia, AS Arx, CS Tarsia, Juventus FC, CS Libertas te dva vodeća riječka kluba tog vremena, CS Olimpia i CS Gloria. Igralište postaje stalno sjedište kluba riječke aristokracije CS Olimpia, dok CS Gloria, koji je uglavnom radnički klub, utakmice igra na svojem igralištu u središtu grada, nasuprot željezničkog kolodvora (na tom je prostoru sada blok stambenih zgrada i glavni ulaz u riječku bolnicu).

Campo sportivo

Igralište Kantrida postupno se preuređuje i oko 1925. godine poprima izgled pravoga sportskog objekta o čemu svjedoče mnogobrojne slike i razglednice iz tog i nešto kasnijeg doba. Na njima se vidi kako se vremenom i naziv stadiona mijenja. od Campo sportivo, preko Campo sportivo Borgomarina (po tadasnjem nazivu ulice iznad igrališta) i Campo Unione Sportiva Fiumana do Stadio Comunale dell' Littorio (Gradski liktorski stadion, prema fašističkoj terminologiji) koji ostaje do pada Italije, 1943. godine. Kada su se 1926. godine dva najpoznatija i najistaknutija riječka kluba CS Olimpia i CS Gloria spojila u novi klub Unione Sportiva Fiumana, njegovo je sjedište postao stadion Kantrida.

Godine 1929. taj će klub postati član najelitnijeg ranga nogometnog prvenstva Italije koje je te godine igrano u dvije skupine - Girone A i B, s po šesnaest klubova, US Fiumana svrstana je u Girone B. Uz nju tu su i Bologna (te je godine osvojila prvenstvo), Pro Vercelli, Juventus, Brescia, Genova, Ambrosiana Inter, Cremonese, Lazio, Napoli, Biellese, Venezia Pistoiese, Verona Reggiana i Fiorentina. Kao domaćin, sve utakmice igra na Kantridi. Na kraju prvenstva s petnaest bodova zauzima četrnaesto mjesto ispred Reggiane i Fiorentine. Slijedeće sezone prvi put je u Italiji formirana jedinstvena prva liga - Serie A. No, u njoj više nema US Fiumane koja će tijekom idućih sezona, do 1943. godine, biti uglavnom član Serie C ili rijetko Serie B igrajući s promjenljivim uspjehom.

Sadašnji obrisi stadiona nastaju sredinom tridesetih godina kada je on temeljito preuređen. Na zapadnoj strani, bliže moru, izgrađena je moderna betonska natkrivena tribina (danas središnji dio velike zapadne tribine), a lijevo i desno od nje male tribine. Istodobno, temeljito je preuređeno igralište, ugrađena drenaža te pristupi s istočne i zapadne strane. Preuređena je i kružna staza - trkalište te postavljena mrežasta ograda, Staza je bila nešto duža od uobičajene atletske jer je služila i kao biciklistička, a na njoj su održavane i utrke motora "dirt-track", preteče današnjeg speedwaya na zemljanoj ili lešnatoj podlozi,

PRVA SPEEDWAY UTRKA U ITALIJI-FIUME 1931.

Na stranicama tršćanskog speedway kluba, postoji podatak kako je prvi speedway u Talijana, tada pod nazivom "1.a Corsa su pista di cenere" ("moto trkaća staza pepela"), održana je u Rijeci 1931.godine na gradskom stadionu Borgomarina Kvarner.
U prijevodu teksta, nisam mogao naći zamjenu riječi "pepela", ali za pretpostaviti je da je riječ o šljunčanoj stazi, onoj koju koriste speedway vozači-piloti.
Svejedno, jer ovdje je riječ o tome da se prva utrka speedwaya u Italiji održala u Rijeci, na gradskom stadionu.
Na slikama se jasno prepoznaju vizure stadiona. Tršćani spominju utrke u Rijeci, svojeg najboljeg vozača, ali i našeg Marčelju. Za zaljubljenike i one koji se ne gube u prijevodu, evo link pa neka oni što znaju, bolje prevedu što se to Tršćani hvale Kantridom!
http://www.motoclubtrieste.com/scheda_storica.htm

Fotografija, koja je objavljena u časopisu "Moto", odnosi se na utrku 1932. Piloti poziraju u svojim kožnim jaknama sjedeći na motorima. 
Također se može vidjeti i datum slikanja, kao i podatak da je sliku načinio fotograf Berger, na adresi Via Valscurigna 38!!!
slika

Rijeka 1932. Stadion Borgomarina, "moto trkaća staza pepela", u organizaciji MC FIUME. Pilot u centru je Marcella (ili Marčelja) sa svojim 500 Rudge

slika

Ljute mašine spremne za start

slika


Na slici među publikom vidimo mnogo vojnika, mornara i neki policajac (karabinjer), a mehaničari guraju svoje pilote na startu

slika

Piloti u akciji, na zavoju. Čini mi se da je to Armadin zavoj?

slika

Prema sjećanju Ettora Mazzieria, sportskog novinara, koji svjedoči mnogim davnim sportskim događajima u našem gradu, preuređeni stadion svečano je otvoren 1935. godine. Prvu prijateljsku utakmicu igrali su US Fiumana i AS Roma. Slavila je rimska momčad rezultatom 4:0. Tako je prostor nekadašnjeg kamenoloma, kasnije skromno igralište uobičajenih dimenzija pa lijepo uređeni nogometni objekt, postao moderni stadion na kojem će US Fiumana igrati utakmice do prekida aktivnosti, sredinom rata.

U almanahu "Agenda del calcio 1939-40." (izdanje "La gazzetta dello sport", Milano; autor Rinaldo Barlassina - tada najpoznatiji talijanski internacionalni nogometni sudac), koji donosi podatke o talijanskom nogometu, klubovima Serie A, B i C te najvažnije informacije iz svjetskog nogometa, našao sam podatke i o US Fiumana. U to doba klub je bio član Serie C, girone A (rang treće lige, s osam skupina po šesnaest klubova). Utemeljena 1926. godine, svoje utakmice igra na Stadio Littorio Borgomarina dimenzija 110 x 69 m koji prima 8000 gledatelja, Na popisu igrača kao rezervni vratar nalazi se i Alfredo Otmarich (1913.g.). Legendarni, pokojni Bobi dugogodišnji je poslijeratni maser Kvarnera, a kasnije Rijeke u njezinim prvoligaškim sezonama.

Odmah nakon rata stadion koriste novi riječki klubovi i kolektivi. Već 18. srpnja 1945. godine uslijedilo je gostovanje novoga zagrebačkog FDK Dinamo. Momčad Rijeke uvjerljivo je nadigrala goste rezultatom 4:2. Godinu dana kasnije u Rijeci je utemeljeno Sportsko društvo Kvarner u čiju su nogometnu selekciju okupljeni najbolji riječki nogometaši. Kvarner je, u dvije kvalifikacijske utakmice s klubom USO Pula (Unione Sportiva Operaia Pola), izborio pravo nastupa u novoj Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije u sezoni 1946.-47. Susret protiv Puljana i nekoliko prvih prvoligaških utakmica, Kvarner je odigrao na Kantridi, Na stadionu je neslavno debitirao 1. listopada 1946. teškim porazom od zagrebačke Lokomotive (0:5). Uređenjem lešnatog igrališta u gornjem dijelu središta grada, ispod Belvedera, Kvarner seli na Omladinsko igralište (za navijače popularni "Campo Cellini", prema starom imenu ulice). U prvoj utakmici, 22. prosinca iste godine, gubi od zagrebačkog Dinama rezultatom 1 :3. Na ovom će igralištu Kvarner odigrati i sve preostale domaće utakmice do kraja prvenstvene sezone 1946./4Z Sljedećih nekoliko sezona Kvarner je, kao član Druge Savezne lige (194Z/48. te 1950. i 1951,) i Hrvatske lige (1948./49.), sve prvenstvene i prijateljske utakmice, kao domaćin, igrao na tom igralištu, Njegove su dimenzije bile manje od Kantride koju su za to vrijeme koristiti ostali riječki klubovi nižih kategorija natjecanja.

Plenum Nogometnog saveza Jugoslavije od 16. veljače 1951. godine donio je odluku o reorganizaciji sustava natjecanja i Saveza. Ukinuta je Druga Savezna liga, a po republikama su organizirana prvenstva po podsaveznim ligama. U Hrvatskoj su formirana četiri podsaveza: Zagreb, Osijek, Split i Rijeka s ukupno pet podsaveznih liga. Klubovi Hrvatskog primorja, Istre i Gorskog kotara svrstani su u Podsaveznu ligu Rijeka koja je imala deset članova: Kvarner, Lokomotivu i Budućnost (kasnije Orijent) iz Rijeke, Pulu i Uljanik iz Pule, Crikvenicu, Nehaj iz Senja, Jedinstvo iz Ogulina, Rudara iz Rase i Gorana iz Delnica. Te sezone, točnije od 20. veljače 1952. godine, kada je u prvom kolu Podsavezne lige Rijeka na Kantridi gostovao delnički Goran (pobjeda Kvarnera 9:0), Kvarner je nekoliko utakmica odigrao na Kantridi, a zatim se vratio Omladinskom igralštu. Idućih nekoliko sezona Kvarner (od ljeta 1954. NK Rijeka) je nastupao u Hrvatsko-Slovenskoj ligi i Prvoj zonskoj ligi (bila je u rangu 2. lige) te svoje utakmice najčešće igrao na tom igralištu uz povremene "izlete" na Kantridu. Konačno, početkom druge polovice pedesetih godina uslijedila je seoba na Kantridu gdje i danas stanuje.

Ulazak u Prvu Saveznu ligu

Ulaskom Rijeke u Prvu Saveznu nogometnu ligu 1958, godine (status izboren kontinuiranim igranjem domaćih utakmica na Kantridi), do tada lešnati teren dobio je travnati pokrivač, a sredinom šezdesetih godina uz postojeću tribinu dograđena je i produžena nova betonska tribina u smjeru zapada. Kasnijom dogradnjom istočne strane i detaljnom rekonstrukcijom atletske staze, koja je u to doba dobila najmoderniju tartansku podlogu, sedamdesetih je godina nastavljeno moderniziranje i uređenje stadiona. U toj etapi završena je dogradnja visokih tribina na polukružnim dijelovima istočne i zapadne strane stadiona čime je dobio sadašnji izgled.

Početkom osamdesetih godina drvene podloge sjedećih mjesta centralne tribine zamijenit će plavo-bijele plastične sjedalice. Posljednja etapa radova na poboljšanju uvjeta i komfora u gledalištu izvedena je ljeti 1999. godine. Tada se Rijeka, iako je nesretno izgubila prvenstvo, nakon trinaest godina vratila u europska klupska natjecanja i stekla pravo nastupa u drugom krugu kvalifikacija za Ligu prvaka protiv beogradskog Partizana. Gledalište je temeljito preuređeno, postavljene su i nove plave plastične sjedalice i sva su mjesta postala sjedeća. Nema sumnje da će subota, 9. kolovoza 1975. godine, ostati zapisana zlatnim slovima u povijesti stadiona Kantrida, riječkog sporta i posebno nogometa. Iznad i podno visokih stijena Kantride, u večernjim su satima, zasjali moćni reflektori i noć pretvorili u dan. U blagoj ljetnoj večeri odigrana je prigodna utakmica u kojoj su nogometaši Rijeke uvjerljivo nadigrali i porazili zagrebački Dinamo (3:0). Kao daleke 1912, i nešto bliže 1945. godine, gosti Kantride bili su zagrebački nogometaši. Uspješniji su tradicionalno, bili domaćini.

Reflektori na stadionu zasjali su punim sjajem

Novi list od ponedjeljka, 11, kolovoza 1975., iz pera svojeg novinara Ive Kirigina pod velikim naslovom "Spektakl začinjen efektnom pobjedom", u podnaslovu piše: "Reflektori na stadionu zasjali su punim sjajem - u nezaboravnom ambijentu pred 15000 gledalaca Rijeka zasluženo pobijedila Dinamo s 3:0". U uvodnom dijelu reportaže s utakmice, Kirigin dalje piše: "Nogometna i sportska Rijeka pamtit će subotu, 9, kolovoza 1975. godine. Tog datuma naime, grad Rijeka dobio je najsuvremenije osvijetljeni stadion, stadion na kome će se ubuduće, uz sportske, moći održavati i mnoge druge priredbe. Kantrida je zasjala punim sjajem 1700 luksa, a spektakl puštanja u pogon začinili su igrači Rijeke koji su u odlučujućoj utakmici za prvo mjesto na turniru "Maksimir-Kantrida '75." zasluženo i glatko svladali zagrebački Dinamo s 3:0 pa im je na kraju pripao pehar pokrovitelja turnira, zagrebačkih Sportskih novosti." Spomenimo da je utakmicu sudio riječki savezni sudac Josip Pino Glažar s pomoćnicima Rubinićem i Pađenom. Strijelci su bili Mohorović (16.'), Čohar (25.') i Razić (28.').

Riječki dopisnik Sportskih novosti Milan Perović ovako je doživio tu večer: "Nešto ljepšeg bilo je nemoguće zamisliti. Večer koju je teško ponoviti. Po prvi puta u pogonu reflektori. I to kakvi! A, onda utakmica... Blistava partija domaćina. Njegova dosad najuvjerljivija pobjeda pod stijenama Kantride, spektakularnog stadiona u - spektakularnoj noći "
Ovo je kratki životopis i povijest Kantride. Od neravnog i kamenitog prostora kamenoloma do modernog stadiona, proteklo je devet desetljeća. Njegovi gosti bili su najpoznatiji klubovi nekadašnje Kraljevine Italije, potom Jugoslavije, a danas samostalne Hrvatske i Europe koja je u torinskom Juventusu i madridskom Realu imala svoje najistaknutije i najelitnije predstavnike. Kantrida je odgojila generacije nogometaša, ali su i mnogi anonimni mladići iz drugih sredina u njoj stasali, razvili svoj talent, stekli ugled, dosegli blistava obzorja svoje igračke karijere i pozitivne ljudske osobine te kasnije odlazili u renomiranije klubove bivše države i Europe. Svaki njihov igrački uspjeh i doseg nosi u sebi i dio Kantride koja ih je iznjedrila, čija su oni djeca.
Gotovo šest desetljeća živim uz nogomet, pratim sva njegova zbivanja i zanimljivosti, ali u svojim sam saznanjima samo u tri slučaja otkrio neke sličnosti s Kantridom o kojima želim ovom prigodom nešto reći, - Kostrenski SK Jadran i njegov nasljednik NK Pomorac, koji je prošle godine obilježio osamdeseti rođendan, također su dugo godina svoje utakmice igrali na prostoru starog kamenoloma "Veloj kavi" u Žurkovu (Kostrena) - vrlo sličnom Kantridi - U Puli na predjelu Valkane, u malom kamenolomu - kavi uz more - izgrađeno je vrlo lijepo, moderno i funkcionalno igralište NK ICI Pula (ranije NK Cement, klub tvornice cementa). - I stari stadion francuskog prvoligaša AS Monaco iz Monte Carla također je izgrađen uz more na prostoru koji je nastao "rezanjem" manjega nižeg stjenovitog dijela uzmorja.

Svaki od ova tri lokaliteta ima (imao je) svoje osobitosti, ljepotu i markantnost, ali nije moguća njihova usporedba s Kantridom. Kantrida je samo jedna, jedinstvenija od jedinstvenoga. Neponovljiva, nezaboravna, beskrajno voljena, vječna. Naš ponos, institucija, povijest - legenda. Legenda koju moramo njegovati, poštovati, čuvati i očuvati bez obzira na namjeru da se u Rijeci izgradi novi stadion na nekome drugome mjestu. (lokalpatrioti-rijeka, croinfo.net kanmtrida team)

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

3563731
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
1724
6700
27741
3505265
87554
135600

Vaš IP: 54.145.191.14
Sad je 19.12.2014 08:56:20