Hrvatska

Croinfodesnogore01

Hrvatska

Plovna dizalica "Veli Jože" - dio riječke povijesti

Korisnička ocjena:  / 4
LošeNajbolje 

Klikće Jože u tami, vjetru i kiši. Uživa u toj prvoj borbi i poziva na mejdan talase. Nalik na čopor divljih konja jure valovi preko hridine, ali je gorostas uvijek tu, uspravan i napet kao luk...
(Vladimir Nazor)

Uvijek je bilo kad bi se zagužvalo ili nešto izgledalo negdje po moru baš teško izvedivo: lako ćemo, doć će Veli Jože. I dolazio je, vadio nasukane tankere, putničke brodove-pjesnike, cijeli svijet ga je gledao kako po Sueskom kanalu radi što nitko drugi nije mogao, izgradio je skoro sve naše mostove, postavio sve naše (i mnoge tuđe) naftne platforme, rješavao po moru sve probleme za koje je trebala divovska moćna ruka.

I naš svijet bi onako ponosno govorio: To može samo naš Veli Jože, a neupućeni stranci nikad ne bi "ubrali" da to tepaju orijaškoj plovećoj dizalici. Nema tko na obali i šire ne zna tko je i što je splitski div. Jedan od zadnjih zadataka mu je bio posve neobičan. U Svetoj Nedilji na južnoj strani Hvara čuveni vinar Zlatan Plenković odlučio uprkos otvorenom moru i silnom jugu, što se stušti tamo od Italije, na strmoj obali izgraditi luku i pod njom sebi podmorski podrum. Kad ga zapitah kako će to izvesti, reče jednostavno: - Pa doć će Veli Jože.

Šturi podaci o njemu govore:

Plovna dizalica »Veli Jože« nazvana je prema divu iz pripovijesti Vladimira Nazora. Izgrađena 1949. u Rotterdamu, kao vlasništvo Brodospasa, tadašnje riječke tvrtke za spašavanje i tegljenje brodova, u Jadran stiže 1950. »Veli Jože« najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, dugo godina je to i na Sredozemlju. Gorostas je težak 330 tona, mogao je podići 350 tona tereta (tri dizelske lokomotive) na visinu od 35 metara. Krakovi su mu visoki 40 metara, s produženom rukom od dodatnih 17 metara. Ponton na kome se nalazi je otočić dug 40 i širok 18 metara. »Veli Jože« je u pola stoljeća podigao s morskog dna više od dvije tisuće brodova. Sredinom 1950-ih podizao je izrezane dijelove najvećeg u Italiji izgrađenog putničkog broda, »Rex«, koji je od 1944. bombardiran kod Izole i ležao nasukan. Spajao je lukove Šibenskoga, Paškoga i Krčkoga mosta. Svjetski je poznat udio te dizalice u raščišćavanju Sueskoga kanala 1956. i 1957. Uz to, »Veli Jože« radio je u Perzijskom zaljevu, na obali rijeke Tajo pomagao graditi prvu španjolsku nuklearku, montirao naftne i plinske platforme, iskrcavao Westinghausove generatore…

 

OSOBNA KARTA

“Veli Jože” je ploveća motorna dizalica, bruto tonaže 792 tona, neto tonaže 238 tona, dug 41,18 metara, najveća širina je 18 metara, visina na sredini broda je 3,80 metara. Ima dva dizelska motora “famos” od po 162 kW svaki. Gorivo dizel, mjesto gradnje Rotterdam, 1950. godine.

 

Div iz Rotterdama

A kako je počela priča o splitskom dobrom divu koja se tijekom desetljeća među pomorcima po Sredozemlju već pretvorila u legendu? Plovna dizalica Veli Jože, željezni gorostas Brodospasa, poduzeća koje je osnovano baš za spašavanje i tegljenje brodova negdje poslije Drugog svjetskog rata kada je Jadransko more bilo puno olupina i potopljenih brodova, kupljena je prije pola stoljeća. Godinu dana nakon što je izgrađena u Rotterdamu u Holandiji preko uzburkanog Atlantika uputila se u Split. I čim su je ugledali odmah su joj našli ime - Veli Jože.
Za Velog Jožu bili su samo veli zadaci. S jadranskih hridina i otočnih plićina skidao je razne brodove, izvlačio ih iz mora pred našim, grčkim, talijanskim, iranskim, egipatskim obalama. Kroz pola stoljeća svog života, zabilježili su znalci, Veli Jože je s morskog dna izvukao više od 2000 brodova! Sjećaju se recimo kako je, nakon što se u jednoj mračnoj svibanjskoj noći 1967. godine austrijski brod-hladnjača Cristina pun mrkve nasukao na otočić Lukovac kod Vele Luke, došao Veli Jože pa ga svojim moćnim krakovima podigao i ponovno spustio na more gdje je zaplutao i otplovio na popravak.

Priznanje iz UN-a

Nakon sudjelovanja u akciji raščišćavanja Sueskog kanala poslije rata 1956. i 1957. godine splitski div postao je poznat u cijelom svijetu. UN je povjerio čišćenje Kanala od olupina i potopljenih brodova konzorciju spasilaca među kojima je bila i ekipa Brodospasa. U Port Saidu je Veli Jože s dna Sueskog kanala izvadio veliku plovnu dizalicu, tri glibodera, pilotski brod Le Hardi i remorker Hercules, a zatim na 65. kilometru Sueskog kanala s dna podigao i veliki usisni bager Louis Perrier od 2.200 brt. Poslije svega iz UN-a su Brodospasu i svakom članu njegove ekipe stigle plakete za sudjelovanje u čišćenju Sueskog kanala, pothvatu od povijesnog značaja. Nakon što je Sueski kanal ponovno otvoren za plovidbu u travnju 1957. godine Egipćani su Velom Joži odnosno Brodospasu povjerili posebno važan posao - vađenje glibodera Paul Solente od 3.560 tona koji je bio potopljen u vanjskom bazenu luke Port Said. Zadatak je izvršen 15 dana prije ugovorenog roka, a trenutak kad je Veli Jože podigao neoštećen bager na površinu došli su vidjeti čelnici uprave Sueskog kanala.

Podvig u Iranu

 

Godine su prolazile, bilo je spašavanja i naših i stranih brodova, i na našem Jadranu, ali i na dalekim morima. Posebno je, među mnogima, ostao zapamćen podvig Velog Jože i njegovih 1966. godine u iranskoj izvoznoj luci za sirovu naftu Bandar Mashour gdje je bio eksplodirao talijanski tanker Luisa nosivosti 32.000 tona. Život je tada izgubilo više od polovine posade. Brod koji se pretvorio u buktinju prepušten struji nasukao se u plićaku i potonuo blokirajući luku. Na međunarodnoj licitaciji, na kojoj su se natjecale sve veće svjetske tvrtke koje se bave spašavanjem, petrolejska kompanija se odlučila za ponudu Splićana iako je bila 30 posto skuplja od ostalih i iz Splita je put iranske luke preko mora krenula ekipa. Tegljač Junak je u teglju preko sedam mora vukao Velog Jožu. Luisa je bila veliki zalogaj, struje jake, a more mutno, ali je do tada najveći posao u kome je Veli Jože sudjelovao uspješno priveden kraju. Te 1966. godine Veli Jože je u Perzijskom zaljevu spašavao nasukani Uljanik, u Jadranu brodove Postira, Perna, Krknat, Hajduk, Brseč, Komižu, a na Krfu i nasukani brod Janjina. Iduće 1967. godine u luci Messina na Siciliji izvađen je tegljač Pioniere od 745,5kw, a na Jadranu je spašeno 11 brodova: jahta Doride, brodovi Paloma, Reljan, Cristina, Gusar, Zlatorog, Drežnica, Brižine, Dimitri, Orsula i Bar. Idućih godina nastavilo se istim ritmom, a jednom su Velog Jožu zazvali iz luke Porto Marghera gdje je iz mora izvadio jedan cilindar težak 180 tona koji je kod transporta pao u more.
Brigitti Montanari, zlosretnom talijanskom tankeru koji je s opasnim teretom vinilkloridmonomera potonuo u murterskom moru i tri i pol godine prijetio cijelom Jadranu boduli s obližnjeg Kaprija su pjevali: "Oj, Brigitto, što nam zada muka, imal’ neko ko bi te izvuka". I ’ko ga je napokon izvuka? Veli Jože i njegovi kumpanji iz Brodospasa, naravno.

Moćna ruka

I u svim drugim važnim i teškim poslovima što su se obavljali na Jadranskom moru trebala je moćna ruka Velog Jože. Pomagao je u gradnji Jadranske magistrale, u gradnji mosta Bistrina kod Stona, zvali su ga kad je trebalo spojiti sredinu mosta preko Neretve kod Rogotina. Zlata je vrijedio kod gradnje Morinskog mosta nedaleko od Krapnja i kad se rađao do tada najveći - Šibenski most kome je svojom produženom granom postavio tjeme jednako kao i Paškom i Krčkom mostu. Mostovi su sa svake strane građeni, a onda bi postavljanje sredine dopalo Velog Jožu, ispružio bi svoju produžnu granu i dosegnuo potrebnih 50 metara uvis.

Zvali su ga i iz svijeta pa je tako 1966. godine na obalama rijeke Tajo pomagao graditi prvu španjolsku nuklearku prenoseći za nju generatore teške po 300 tona. Zatim je nekoliko godina prekrcavao nuklearne reaktore u Marsa Bregi i Aleksandriji, početkom osamdesetih u Pločama krcao evaporatore teške 280 tona za nuklearne centrale koje je u to vrijeme Energoinvenst izvozio u SSSR. Sedamdesetih godina montirao je nekoliko platformi za eksploataciju plina nedaleko Ravenne, pa onda i našu platformu Panon. Usađivao je noge platformi Labin 1986., gradio silos u splitskoj Sjevernoj luci, a godinu kasnije ponovno je krenuo da daleke pute po važnom poslu. Valjalo je u Aleksandriji s američkog broda što je stigao iz Teksasa iskrcati posebnu teglenicu, dio Westinghouseova generatora teškog 326 tona za nuklearnu centralu u blizini Kaira.
Eto, tekle su tako godine, od broda do broda, od mosta do mosta, od raznih udesa do dalekih luka. Dobri jadranski div Veli Jože sve je svoje zadatke obavljao pričajući svojim uspjesima po svijetu o ovdašnjim ljudima. Danas država, baš kao da je od jučer, poručuje da je ne zanima što će biti s Velim Jožom. Daj Bože da joj ne zatreba.

 

Najveći na Jadranu

Veli Jože je najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, a dugo, godinama, sve do novijih vremena bila je najjača i na Sredozemlju. Cijelih 350 tona (ili istodobno tri dizel-lokomotive!) može podignuti svojim željeznim rukama na visinu od 35 metara. Krakovi dizalice visoki su 40 metara i imaju svoju produženu ruku od dodatnih 17 metara. Ponton na kome je ova specijalna dizalica izgleda kao ploveći otočić, dugačak je oko 40 metara, a širok 18 metara. Velog Jožu pokreću dva izvanbrodska motora tipa Hercules po 147,1kW, a njima se upravlja hidrauličkim sustavom sa zapovjedničkog mosta. Na Velom Joži se, priča kaže, u dugom nizu godina izmijenilo samo nekoliko zapovjednika.

 

Akcija u noći

Veli Jože se iskazao i u Domovinskom ratu. Tijekom samo jedne noći skriveni mrakom su on i njegova posada tiho i žurno s dna mora izvukli potopljeni brod Jugoslavenske ratne mornarice i predali ga Hrvatskoj ratnoj mornarici. Popravljen i sređen taj brod danas plovi pod imenom Šolta.

 

Crni dani

Ali crni dani su došli za Velog Jožu. Nakon godina slave, velikih pothvata po Jadranu i svim morima svijeta gdje su trebali njegovu snagu, država je rekla da joj Veli Jože ne treba i da se ne misli brinuti o njemu, pomoći u njegovu održavanju. Iz splitskog Brodospasa su ponovno pokušali "nacrtati" da su udesi na moru posljedica slučaja te da spašavanje brodova na Jadranu ne može biti isplativ posao. Javnost su obavijestili da ih ne treba spašavati kao privatnu tvrtku, ali da nemaju novca održavati svoj hladni pogon (u koji spada i Veli Jože) koji je do sada garantirao intervenciju iskusnih i dokazanih profesionalaca zatreba li spašavanje na Jadranu, da je sigurnost na Jadranu briga države, a ne privatni problem ove privatne tvrtke pa da će Veli Jože vjerojatno na groblje, u rezalište.
Zar stvarno Veli Jože Lijepoj našoj više ne treba? Jesu li se možda smanjili rizici od mogućih nesreća, katastrofa i svakovrsnih nezgoda na Jadranu? Jok, uvećali su se, samo se Lijepa naša ponaša kao Scarlet O’Hara u filmu Prohujalo s vihorom: dogodi li se kakva katastrofa mislit ću o tome sutra. Motom lakomislene šminkerice rekla je da je ne zanima stari dobri div hrvatskog Jadrana (koji priskače brodovima u pomoć), ali da je zanima projekt Družba Adria (koji će u Jadranu značajno umnožiti broj tankera kojima bi ta Jožina pomoć mogla zatrebati) pa to dobro raspoložena prije petnaestak dana potpisala i proslavila šampanjcem u zagrebačkom Sheratonu. Tako će Jadransko more postati najvažnija dionica prave naftne arterije, vojska tankera će njime iz Omišlja na Krku ubuduće prevoziti naftu što će naftovodom dolaziti iz daleke Samare. Dogodi li se ne daj bože šta na Jadranu, a po računu velikih brojeva za očekivati je prije ili poslije, u pomoć će zvati neke strane dizalice, neke druge divove iz svijeta jer je Hrvatskoj kao Motovunjanima iz Nazorove priče bilo previše skupo "hraniti" svog Velog Jožu.

 

POSLJEDNJA POSADA

Zapovjednici: Dragan Dorić i Ivica Kaporelo
Dizaličar: Neven Dobrošević
Kogo: Joso Andrijolić Nećak
Upravitelj stroja:
Anton Baras
Noštromo: Svetin Radić i Martin Rajčić
Prvi časnik palube: Tonči Fistanić Ciki
Kormilar: Jurko Marović
Vođa stroja: Ivica Radan
Električar: Radoslav Bašić
Ronioci: Aldo Kovo i Marijan Dragan

 

BRUJET S “VELOGA JOŽE”

— Najprije: bez ugora nema brujeta! Zaboravite! Stavite bilo koju ribu, ali mora doć bar 15 deki ugora. Ako nima ugora, nima brujeta! Morete ulit maslinovo uje ne znan koje domaće na svitu — ne pomaže. Provajte napravit brujet od škrpuna bez ugora i sa bar malo ugora, pa ćete vidit koja je to razlika.
E, stavite dakle kapulu, petrusimul, maslinovo uje i sve to skupa mišate na vatri i stavite samo malo konšerve. Ili, ako je pravo domaće maslinovo uje, još boje je umisto konšerve stavit malo crvene paprike. I to se samo miša jedno 20 minuti i pomalo dodaje riba. I onda se dodaje pomalo vode i stalno se miša, miša, i onda bude gusti toć. I ja stavin samo dva, tri kumpira da zgusnu juvu. Jer nećete vi dobit zgusnuti toć drukčije, reka san van da je sva riba postala galofak. I neće van se riba raspast, možete vi kuvat i dvi ure. Ali kad ste jedanput ulili vodu, to je uliveno i — bog, nema više ulivanja. Onda se to poklopi i kuva na ful 15 minuti i onda na lagano koliko oćeš, kad vidin da mi je dovoljno toća, onda maknen i gotovo. E, to je pravi brujet!

 

I konačno - rasplet:

Sudbina najveće ploveće dizalice na Jadranu, Brodospasovoga Velog Jože, konačno nije zapečaćena - što ima posve jasno značenje - nego određena: suprotno medijiskim najavama kako će, usprkos mnogim apelima iz ribarskih, pomorskih, pa i političkih krugova, ta legendarna dizalica završiti u starom željezu - dogodio se preokret. Naime, uprava Nautičkog centra Prgin odlučila je Veloga Jožu 'udomiti' na dokovima svoga Remontnog brodogradilišta u Šibeniku. Platforma dizalice će se trajno vezati s obalom, tako da će 'dobri duh Jadrana' ubuduće služiti za dizanje velikih jahti, kojih je u Šibeniku na remontu popriličan broj. Iako je umirovljenje Veloga Jože veliki gubitak za hrvatsko pomorstvo, i takvo je rješenje mnogo bolje nego njegov odlazak u rezalište.

No - to se nije ostvarilo! Veli Jože danas čami u zakutku Remontnog brodogradilišta u Šibeniku. Sudbina dizalice nije baš izvjesna.

Update 20.08.2010.

OD SUEZA DO TOPIONICE ‘Veli Jože’ ne treba ni domaćim željezarama

Isluženog i od svih napuštenog “Velog Jožu” u ponedjeljak će sa svih strana “napasti” radnici NCP-ova Remontnog brodogradilišta u Šibeniku kako bi ovu 700 tona tešku dizalicu, ponos domaće flote, pretvorili u staro željezo.

- U ovom trenutku naši radnici obavljaju demontažu pojedinih dijelova dizalice koji nisu za staro željezo ili se, pak, mogu iskoristiti za neke druge potrebe. Inače, rezanje bi, kako se procjenjuje, moglo potrajati najmanje mjesec i pol dana - kaže Laura Visković, glasnogovornica Nautičkog centra Prgin, koje je ovih dana u središtu zanimanja hrvatske javnosti zbog toga što će ovdje skončati ta Jadranu toliko potrebna i korisna ploveća dizalica. U “Remontu” u ovom trenutku ne znaju gdje će uistinu završiti ostaci te dizalice.

- U ovom trenutku je za nas važno da ovaj dio posla odradimo kako treba, a gdje će biti prodano željezo, vidjet će se poslije - kažu u “Remontu”.

Inače, neke računice govore da upokojenje dizalice “Veli Jože” i neće biti bogzna kako rentabilan posao. Ako završi kao staro željezo, u najboljem slučaju za kilogram je moguće dobiti jednu kunu, a to bi u konačnici bilo 700 tisuća kuna. Naravno, postoje i druge varijante.

Jedna od njih je da konstrukcijski dijelovi završe kao nosači, a u tom slučaju za kilogram bi se moglo izvući i po nekoliko eura. Inače, u cijeloj priči o “počivalištu” “Velog Jože”, koji je svoj ugled stjecao na čišćenju Sueza, a pravu vrijednost pokazao pri izvlačenju iz Murterskog mora potonule “Brigitte Montanari” s opasnim teretom, zna se da neće završiti u hrvatskim željezarama. Splitska ne radi, a sisačka ga ne treba, pa će po svoj prilici završiti u talijanskim, austrijskim ili slovenskim topionicama.

slika

Nije ‘platio’ zbog dugova

- Na žalost, ‘Veli Jože’ je za današnje uvjete bio poprilično trom i zato nije bilo moguće naći zainteresirane koji bi ga vratili u život i stavili u komercijalnu upotrebu

Inače, potpuno su netočna nagađanja kako sam odlučio dizalicu izrezati u staro željezo da bi tako dijelom naplatio navodna potraživanja od Vicka Batinice iz Brodospasa. Naprotiv, ja s gospodinom Batinicom izvanredno surađujem i nemamo nikakvih neizmirenih računa.

Dizalica ‘Veli Jože’ trebala je biti izrezana u staro željezo još prije tri godine. Do toga nije došlo jer sam očekivao kako bi nam dobrodošla pri gradnji marine za megajahte.

Kako će se, međutim, kod gradnje primjenjivati sasvim druga tehnologija, pala je odluka da se izreže i tako oslobode dokovi koji su nam potrebni za druga plovila - kaže Goran Prgin, vlasnik NCP-ova Remontnog brodogradilišta.

 

UPDATE  23.08.2010.

 

Inicijativa za spas »Velog Jože«

 

Dvadesetak osoba Šibenika i Splita okupljenih u inicijativu za spas 'Velog Jože' tvrtkama Brodospas i NCP – Remontno brodogradilište poslali su apel kojim traže da se za 30 dana odgodi rezanje najpoznatije hrvatske pomorske dizalice, potvrdio je danas jedan od pokretača inicijative šibenski odvjetnik Ivan Rude.

Brod dizalica 'Veli Jože' koji je prošloga tjedna stigao u šibensko NCP – Remontno brodogradilište kako bi bio izrezan u dijelove i prodan kao staro željezo, mogao bi ipak preživjeti odluku svojega vlasnika Brodospasa, te mjesto naći u nekoj od dalmatinskih luka kao vrijedan povijesni eksponat.

Riječ je o brodu koji je uvelike zadužio hrvatsku pomorsku tradiciju, te je sudjelovao u gradnji svih većih naših, ali i europskih morskih građevina. Znamo da je već pet iza 12 i da ovaj apel možda stiže kasno, no računamo na još veću podršku institucija, udruga i građana. Cilj nam je tijekom tih 30 dana pronaći model kojim bi se taj brod zaštitio kao kulturna vrijednost, budući da su nam njegove zasluge svima poznate.

Ne tražimo da se 'Veloga Jožu' parkira na šibensku Poljanu, ali držimo kako bi se za njega vez mogao pronaći u nekom od dalmatinskih porata – kazao je Rude. Hoće li vlasnik broda pristati na ovaj prijedlog teško je kazati, no odluku će u svakom slučaju morati donijeti brzo jer prema planu 'Veli Jože' na rezanje ide već sutra.

 

UPDATE 24.08.2010.

Goran Prgin: ‘Nisam kriv za kraj Velog Jože’

Sada ispada kako Prgin reže pomorsku tradiciju Hrvatske?! A nitko, baš nitko, dok je “Veli Jože” protekle četiri godine beskorisno ležao i propadao na vezu u Remontnom brodogradilištu, nije ponudio nikakvo rješenje.

A krugom NCP-a u tom razdoblju prodefilirale su brojne uvažene face iz gospodarskog i političkog života države!

Ovako se u ponedjeljak, na svojevrsnoj “komemoraciji“ dizalici legendi hrvatskog pomorstva, pred novinarima uoči početka njezina rezanja u staro željezo izjadao vlasnik NCP-a Goran Prgin.

- Iako, pravo govoreći, ja nemam ništa s “Velim Jožom”, osobno ću jedan dio dizalice, i to kabinu na kojoj velikim slovima piše ”VELI JOŽE“, izrezati i sačuvati u Remontu za budući pomorski muzej koji namjeravamo jednoga dana utemeljiti na prostoru Nautičkog centra Prgin.

Uz tu kabinu u muzeju će se, pored ostalog, naći velik broj sačuvanih motora od starih vojnih brodova koji su skončali na vezu u ovom brodogradilištu koje je godinama bilo glavno središte za njihov remont i održavanje - pojašnjava Prgin.

Iako su šibenski odvjetnik Ivan Rude i njegovi prijatelji javno p(r)ozvali državu i gospodarstvenike da spase taj ponos hrvatskog pomorstva, Prgin je jučer jasno dao do znanja da od toga nema ništa.

- Mi smo brod dizalicu u Šibenik doteglili prije četiri godine kako bismo iz mora izvukli brod težak stotinu tona. Iako je već tada bilo jasno da, što zbog starosti, što zbog neodržavanja, dizalica više nema onu svoju moć kada je bila kadra iz dubina mora izvući i do 500 tona teško plovilo, uspjeli smo brod izvući na površinu.

Svi se danas pitaju kako je Jože postao naše vlasništvo. Prvo, protjeran je iz Lore i mi smo ga privremeno udomili.

Kako “Brodospas” više nije imao novca za njegovo obnavljanje, niti ga je imao gdje držati, ostao je na vezu u Šibeniku. Uz to, računali smo da bi nam mogao zatrebati kod gradnje marine za megajahte.

To mu je za tri godine produžilo život, inače bi i ranije otišao u staro željezo - kaže Prgin. Istodobno, dodaje, kako u protekle četiri godine nije bilo zahtjeva niti za jednu njegovu intervenciju u Jadranu.

- Da smo obračunali minimalnu cijenu za vez u Remontu, za protekle četiri godine njegovo sidrenje stajalo bi najmanje 120 tisuća eura, izračunali su u Remontnom brodogradilištu NCP-a.

- Procjenjuje se da bi za njegovu obnovu bilo potrebno barem milijun eura. To je mnogo za ovakvu tromu dizalicu jer se s tim novcima može nabaviti manja, ali puno efikasnija ploveća dizalica - tvrdi Prgin.

Nastojanja novinara da u ponedjeljak snime na djelu rezače Velog Jože su propala. Prgin je prvo odbacio tu mogućnost iz sigurnosnih razloga - ne želi odgovarati da se bilo što dogodi nekom od snimatelja.

- Druga stvar, mi smo dizalicu prodali Metal Dalmaciji iz Splita i njezini radnici će je izrezati - dodao je Prgin i odbio kazati za koliko novaca je Veli Jože prepušten Splićanima, ali tvrdi da se, u najboljem slučaju, iz te starudije može izvući sto do dvjesto tisuća eura.

- Koliko će ih koštati rezanje i hoće li im i koliko ostati, nemam pojma - kaže Prgin. Brod je, inače, već prilično očerupan. Izrezane su debele sajle, skinuti dijelovi za koje je bio zainteresiran stari vlasnik, Brodospas.

Ukoliko bude sve po planu, za mjesec dana na mjestu gdje je bio vezan Veli Jože kočoperit će se jedna od mega jahti kojih je sve više na remontu u NCP-u.

 

UPDATE 25.08.2010.

 

Zaustavljeno rezanje »Velog Jože«

 

Nakon današnjega razgovora ministra mora, prometa i infrastrukture Božidara Kalmete i ministra kulture Bože Biškupića odlučeno je da Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture preuzme brigu o daljnjoj zaštiti brodske dizalice »Veli Jože«.

Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture dalo je nalog NCP brodogradilištu da zaustavi daljnje aktivnosti na rezanju brodske dizalice »Veli Jože«, priopćila je glasnogovornica Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Marina Halužan.

U priopćenju se navodi da je, budući da dio opreme dizalice nedostaje, jedna od mogućnosti da se njezini karakteristični dijelovi izlože u nekome od muzeja, najvjerojatnije u Pomorskom muzeju u Splitu.

O daljnjim mjerama, ističe se, razgovarat će predstavnici Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i stručnjaci muzeja te će se nakon toga donijeti konačna odluka o načinu zaštite »Velog Jože«.

Brod dizalica »Veli Jože«, koji je prošloga tjedna stigao u šibensko NCP – Remontno brodogradilište kako bi bio izrezan u dijelove i prodan kao staro željezo, dio je hrvatske pomorske tradicije i sudjelovao je u gradnji svih većih naših, ali i europskih morskih građevina.

Dvadesetak osoba iz Šibenika i Splita okupljenih u inicijativu za spas »Velog Jože« uputilo je apel tvrtkama Brodospas i NCP – Remontno brodogradilište kojim traže da se za 30 dana odgodi rezanje najpoznatije hrvatske pomorske dizalice.

 

UPDATE 28.08.2010.

 

Direktor Brodospasa: ‘Velog Jožu’ mi režemo, a Kalmeta neka priča...

 

Odlučili smo ploveću dizalicu “Veli Jože” izrezati i, bez obzira na to tko što kaže, odluku nećemo primijeniti. Nitko nam nema pravo naređivati što ćemo s “Velim Jožom”, pa ni ministar Kalmeta. On može raspolagati državnom imovinom i to je sve. Što ne kaže da u ladicama svojeg ministarstva ima najmanje 25 naših zahtjeva i molbi da obnovimo i osposobimo taj brod dizalicu? Nije ni prstom mrdnuo. Odgovor je stalno bio: “Nemamo novca” − riječi su Vicka Batinice, direktora “Brodospasa”, koje je uputio ministru mora i pomorstva Božidaru Kalmeti.

 

Vicko Batinica / Foto: Feđa Klarić/CROPIX

 

Nije ni Prginov

− Sada se, pak, po medijima trabunja kako je on ponos hrvatske brodogradnje. To su gluposti! Prvo, “Veli Jože” nije građen u hrvatskim brodogradilištima, nego u Rotterdamu, a drugo, nije hrvatski, nego i crnogorski, i albanski, i talijanski, i slovenski, i svih onih zemalja u kojima je vadio i spašavao potonule brodove te gradio mostove − dodaje Batinica.

U konačnici, “Veli Jože” je samo “Brodospasov” i tako će i ostati. Ne može o njegovoj budućnosti odlučivati ni Goran Prgin. Mi smo Prginu prodali samo 600 tona starog željeza, a ne “Velog Jožu”. Istina, bio je težak 700 tona, ali pretpostavljamo da ga je u proteklih 60 godina ruzina olakšala barem za sto tona. To je ime naše i mi smo ga zaštitili. Sada su se na noge digli i brodari, mali brodograditelji koji, eto, žele spasiti ponos hrvatske brodogradnje. Traže od države, odnosno, Prgina, da im ga daruje.

- Što je vama? Kalmeta nikome ne može ništa darovati jer to nije državno. Neka on raspolaže državnom imovinom, a “Brodospas” će svojom. Ako žele, mogu otkupiti brod dizalicu, ali to neće biti “Veli Jože”. Mogu ga i osposobiti, staviti u muzej, ali na njemu može pisati samo “bivši Veli Jože”.

- Također, spremni smo darovati pojedine dijelove broda za muzej, ali na njima mora jasno pisati da su to dijelovi “Brodospasova” broda dizalice “Velog Jože” − izjavio je Vicko Batinica, te ponovio da je odluka konačna i da “Velom Joži” nema spasa − ide u staro željezo.

Otkud u toj cijeloj priči “Metal Dalmacija” koja reže brod, kaže, nema pojma. Koliko svemu tome korespondira odlučnost malih brodara i brodograditelja da ipak spase brod dizalicu?

− Ne odustajemo od svoje inicijative. Neka nam daruju plovilo, no neka ga prije toga izvuku iz mora jer mi nemamo tehničkih mogućnosti za to, te ga odozdo zaštite. Ostalo je naša briga. O svojem ćemo trošku obnoviti brod dizalicu, osigurat ćemo posadu koja će na njemu raditi kad zatreba, a u međuvremenu može biti na vezu u Murteru ili Modravama. Neka taj muzejski primjerak plovećeg broda dizalice bude operativno spreman u svakom trenutku priskočiti u pomoć − objašnjava svoje nakane Marko Bašić, vlasnik murterskog brodogradilišta “Vinica”, potpredsjednik Hrvatske udruge brodara.

 

 

‘Istranka’ je istrunula

To što sada govore jako me podsjeća na “Istranku”, koju smo, istrošenu i oronulu, prodali jednom Talijanu, a onda su se svi digli na noge kako je treba spasiti i taj dio hrvatske pomorske tradicije ostaviti za muzej. “Istranka” je dugo trunula na vezu u Vranjicu dok nije završila na dnu mora. Sada tamo smeta, a kupac Talijan u međuvremenu je umro. Zašto nitko u međuvremenu ne govori o “Istranki”, pita se Batinica.

 

 

Kalmeta: Sve ćemo učiniti za spas broda

Ministar Božidar Kalmeta rekao nam je kako vjeruje da će se Ministarstvo dogovoriti s “Brodospasom” da se sačuvaju kapitalni dijelovi “Velog Jože”.

− Učinit ćemo sve da se sačuva ime “Velog Jože” i da ni jedan drugi brod ne bude tako nazvan − zaključio je ministar Kalmeta.

 

 

Babić: Spremni smo na otkup

“Veli Jože” je privatni brod dizalica i mi o tome ne možemo odlučivati. Ako ga vlasnik bude htio prodati, Ministarstvo ga je spremno otkupiti. Mi bismo otkupili samo karakteristične i povijesno vrijedne dijelove, kao što su zapovjedna kabina, velika karakteristična kuka, kolotur i druge, koje bismo postavili u Pomorskom muzeju. Mislim da s tim neće biti problema − kazao nam je Mario Babić, državni tajnik za more u Ministarstvu mora, prometa i razvitka.

 

UPDATE 12.09.2010.

 

U moru nebrige za pomorsku baštinu prešućen i svjetski ugled naše najveće pontonske dizalice

Poklonili se ‘Velom Joži’ za sve dobro koje je učinio

Supruga pokojnog dizaličara Marka Fistanića Draga, kći Jakica te
unuk Vedran došli su se pokloniti dobrotvoru ‘Joži’

Malo je vjerojatno da je svojedobno baš svaki mornar na našoj najvećoj pontonskoj dizalici “Veli Jože” kao obveznu školsku lektiru pročitao priču Vladimira Nazora o istarskom galijotu Velome Joži i njegovoj pobuni protiv mletačkog ugnjetavanja.

 

 

U jednom drugačijem, slobodarskom ozračju, njegov “reinkarnirani” ploveći imenjak, sagrađen 1951. godine u Nizozemskoj za potrebe splitskog “Brodospasa”, revno se latio podizanja s morskog dna velikog broja u raznim ratovima uništenih brodova. Zbog toga je postao neizmjerno blizak svim ljudima s mora, koji su mu, pogotovo oni u Istri, tepali: “naš Jože”.

Ime “Veli Jože” nadjenuo mu je bez dvoumljenja pučki tribun Vicko Krstulović, blizak pjesniku i partizanskom suborcu Vladimiru Nazoru; naš prvi ministar pomorstva, nježna srca i čeličnih živaca.

U naše turbulentno vrijeme, od isluženog “Veloga Jože” svi su digli ruke, izloživši ga bešćutnoj sudbini prisilnog odlaska u staro željezo. Još više boli potpuna “kontinentalna” amnezija zbog koje se danas u ravnodušnoj javnosti ne zna gotovo ništa o njegovim zadivljujućim pothvatima.

Život pomorca ispunjen je pogibeljima svake vrste, ali brod je njegov ponos. Prvi zapovjednik “Veloga Jože”, kapetan Ivan Rušin iz Punta na Krku, bio je um i srce našega gorostasnog ljubimca. Dostojanstvena seniorskog držanja, vrijedio je kao primjer uzornog očinskog razumijevanja prema svakome.

Početkom 1957. sudjelovao je pod zastavom Ujedinjenih naroda u uklanjanju potopljenih brodova u Sueskom kanalu. U međunarodnom konzorciju Smit Svitzer Suez Salvors naš “Jože” je pored dviju nizozemskih dizalica, elegantnih posestrima “Condora” i “Arenda”, bio mišićav komad nulte kategorije.

Priznanje komandanta UN-a

Kad je Suez u cijeloj svojoj dužini ponovno pušten u promet, na našoj dizalici su to proslavili predstavnici osam zemalja sudionica u njegovu čišćenju, predvođeni generalom Raimondom Wheelerom, glavnim komandantom tehničkih snaga UN-a. On je “Brodospasu” uručio visoko priznanje, i ne sluteći da bi taj povijesni papirus katad mogao dospjeti u kakav na brzinu sklepani muzej ili na privatnoj aukciji na našim prostorima.

Drugi zapovjednik “Veloga Jože” bio je kapetan Ante Purtić sa Šolte, također vrstan poznavalac svoga posla te vremenskih prilika i neprilika. To je važno kod procjene najpovoljnijeg trenutka za početak spasilačke operacije na otvorenome moru s visoko podignutom “granom” dizalice.

Sredinom 1965. otisnuo se u teglju na “Jožino” najdulje putovanje od četrdeset i dva dana. Ni danas nije razjašnjeno kako je došlo do eksplozije na talijanskom supertankeru “Lousia” od 32.000 dwt u iranskoj luci Bandar-e-Mashuru (poslije Bandar Homeini), čije se spaljeno brodsko korito pod hitno pokušalo ukloniti.

Našim roniocima i podvodnim rezačima trebala su puna četiri mjeseca da golemu olupinu sasjeku pod vodom, a ustrajnom “Velome Joži” da je iz najprometnijeg dijela luke “komad po komad” premjesti na pjeskovitu obalu. Nije im bilo nimalo dosadno raditi u mutnoj tropskoj kupki, tako reći samo na opip, u stalnoj opasnosti od morskih zmija.

Treći zapovjednik kojemu se nasmiješila sreća da na “Velome Joži” postane autoritativni Barba bio je kapetan Grga Carev iz Jezera na Murteru. Zbog svoje stasite pojave i plahe naravi bio je prostodušno oličenje istarskog Veloga Jože. No, u cijeloj ovoj priči treba reći kako su Grga i njegova supruga Šinka nedaleko od otoka Žirja spasili devet talijanskih brodolomaca s minitankera “Brigitte Montanari”.

Osluškujući iz svoje ribarske brodice njihov slabi vapaj u olujnoj noći, Grga je odjednom osjetio nadčovječansku snagu. Veslajući kroz visoke valove, probijao se od jednog do drugog unesrećenog mornara i podizao ih već posustale iz zapjenjenog mora.

S istim poštovanjem moglo bi se govoriti i o ostalim “Jožinim” starosjediocima; zapovjednicima Ljubi Toriću, Šimi Klarinu, Roku Lučinu; upraviteljima stroja Luki Babiću, Draženu Ljubetiću, Mati Crvelinu, Mili Kvarantanu, Anti Kozuliću i Mariju Gregovu; ili o “vječitim dizaličarima” Miru Budiji i Marku Fistaniću.
Nepodijeljenu popularnost “Veli Jože” je uživao na zaobilaznim putovanjima u teglju od Splita do Beograda! (Mala “Odiseja” za početnike u kojoj sam i ja sudjelovao).

Lučkim tegljačem “Borac” od tričavih 600 konjskih snaga ustrajno smo ga teglili preko Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog mora do ušća Dunava uz djelomičnu ispomoć riječnog tegljača.

Trebalo se pažljivo provući i kroz tijesni Korintski kanal, štiteći “Jožin” ponton debelim bokobranima da se usput ne ulupi poput kante za mast. Kroz usko grlo Bospora i Dardanela nosili smo se bez kompleksa s vratolomnim unutrašnjim prometom, riskirajući da nam koji turski trajekt ili ruski tanker brzopleto ne uleti u dugi tegalj, naročito u mrkloj noći.

Još 1963. godine bili smo u sastavu mješovitog konvoja u kojemu smo prevozili teške transformatore i parne kotlove za termoelektranu “Kosovo II” u Smederevu. Drugo putovanje bilo je još dramatičnije, jer je trebalo priskočiti u pomoć brodu-novogradnji “Turija”, izgrađenom u beogradskom brodogradilištu “Tito” za Burmu. Taj suvremeno opremljeni putnički brod se nedaleko od Grocke u probnoj vožnji neobjašnjivo prevrnuo.

‘Brodovi (ni)su kao ljudi’

Treći pohod toj razvodnjenoj unutrašnjosti po već ustaljenom “voznom redu” bio je u bliskoj sprezi “Veloga Jože” s dizalicom “Dvainka”, s koje je prethodno skinuta željezna “grana”. Na palubu manje dizalice položeno je postrojenje od 220 tona za tvornicu umjetnoga gnojiva u Pančevu.

Nakon izlaganja raznim pogibeljima preko sedam mora idilična plovidba Dunavom ispunjavala nas je rijetkim olakšanjem dok smo odmicali nečujno gotovo beskonačnim “vodenim tračnicama”.

U svojoj dirljivoj neupućenosti pjesnici nerijetko kažu: “Brodovi su kao ljudi”, premda zapravo šarolike brodske posade udahnjuju dušu nekome brodu. Takav je naš osebujni mornarski svijet, jedno bez drugoga jednostavno ne funkcionira.

Prije šest desetljeća, kad su se nizozemski brodograditelji opraštali od svojeg neprežaljenog remek-djela, obojili su njegova tri snažna vitla i masivne koloturnike u crveno, bijelo i plavo, prema vlastitoj nacionalnoj trobojnici. Zahvaljujući toj sretnoj podudarnosti, već to je dovoljno da se barem ti najvitalniji “organi” dobrog starog “Veloga Jože” trajno sačuvaju i kao (naknadni) zalog hrvatskoj zastavi.

A kad je riječ o prešućenom “Velome Joži”, trebalo je voditi računa i o subjektivnom aspektu plejade njegovih nekadašnjih mornara i njihovih obitelji. Netom se povela rasprava o njegovu neizvjesnom “životu poslije života” te je postalo očito da će prevagnuti stav o lukrativnoj svrsi jedne nesvakidašnje hrpe starog željeza.

Dan prije konačne odluke o tome, samozatajna obitelj dizaličara Marka Fistanića, koji je na njemu predano proživio puni radni vijek, u minutu i sekundu pohitala je u Nautički centar Prgin u Šibeniku. Supruga Draga, kćerke Rose i Jakica te unuk Vedran nijemo su se poklonili, u znak zahvalnosti, svojem najdražem dobrotvoru “Joži”, u sjeni acetilenskih boca za rezanje. U tom trenutku netko je primijetio: “Posljednji ste ga vidjeli čitavog, ako vam to nešto znači!”

 

UPDATE 20.01.2011.

Kormilarnica, vinč i propulzijski sustav, najmarkantniji su dijelovi upokojene ploveće dizalice “Veli Jože”, koji će se o trošku države pohraniti u Pomorskome muzeju u Splitu. U srijedu su iz NCP-ova Remontnog brodogradilišta kamionom dopremljeni u splitsku Sjevernu luku gdje će se privremeno nalaziti dok se u Pomorskome muzeju ne osigura prostor za njihov smještaj.

Očekuje se da Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture osigura novac kako bi se zajedno s “Brodospasom” izradila i tiskala posebna brošura sa slikama o “Velom Joži” koja bi bila dostupna posjetiteljima Pomorskog muzeja.

Inače, sve što viri iznad vode od bivše dizalice “Veli Jože” završilo je u starom željezu, pa je od oko 700 tona željeza preostalo da se izreže ono potopljeno u moru, čime će biti izbrisan i posljednji trag dizalici koja je punih 60 godina pružala svoje usluge mediteranskim zemljama.

(sa neta, croinfo.net)

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

3023651
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
8282
7399
20215
2974498
116006
131429

Vaš IP: 54.82.58.13
Sad je 27.08.2014 14:56:19