Hrvatska

Bark (jedrenjak) Ban Mažuranić

• 
• 

Korisnička ocjena:  / 0

LošeNajbolje 

Detalji

Kategorija: Hrvatska

Objavljeno Ponedjeljak, 13 Rujan 2010 19:39

Hitovi: 2621

 

Bark Ban Mažuranić

(by Theodor de Canziani Jakšić, prof.)

Počevši otkrivati povijest jedrenjaka Ban Mažuranić, pojavilo se toliko znanih, ali i potpuno

nepoznatih segmenata koji sjedinjeni čine priču još značajnijom ali i jedinstvenom, kako u

domaćim tako i u svjetskim razmjerima.

O jedrenjaku tipa “bark” Ban Mažuranić postoje saznanja koja su na različite načine zabilježena,

prikupljana, a neka od njih već i publicirana od sredine dvadesetog stoljeća na dalje.

Zanimanje za ovaj brod nije nikad jenjalo iz razloga već njegova nastanka u Bakru, njegova

graditelja, brodarskog društva koji ga posjeduje, njegova časna imena te osoba koje su se ispreplele

u njegovoj povijesti.

Osobitim ga čini i to da je već od porinuća, pa i dalje svojim plovidbama postao inspiracijom

pjesnicima i književnicima, slikarima i brodomodelarima. Ipak, jedan od najvećih kuriozuma

Zavjetni je dar kapetana i mornara broda koji se nalazi u trsatskom Marijanskom svetištu u

Rijeci već od kraja devetnaestog stoljeća, a svjedoči njegov udes na moru ali i spasenje od

opasnosti koje more donosi.

Građa za proučavanje sudbine ovog broda nalazi se prvenstveno u Spomeničkoj knjižnici

i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, Spomeničkoj Knjižnici, zbirci i arhivu Brlić u Slavonskom

Brodu, Državnom arhivu u Rijeci, Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja

u Rijeci te u Zavjetnoj kapeli Trsatskog svetišta, a segmentarno i drugdje.

Od publikacija možemo istaknuti članke raznih autora, osobito Viktora Ružića, ing., praunuka

bana Ivana Mažuranića, koji je s osobitim entuzijazmom radio na prikupljanju što pisane

građe što usmenih predaja od još tada živućih kapetana i mornara.

Ovaj osobiti brod nudi nam priče i doživljaje koje tek treba otkriti, a ova publikacija nastojat

će prezentirati barem njihov najveći dio, nudeći temelje za daljnja istraživanja i saznanja.

Dolazak , Putovanja , Odlazak

Povijest Barka Ban Mažuranić sigurno bi bolje i stvarnije prikazao svaki pojedini pomorac

koji je njime plovio. Svi ti kapetani i mornari u suglasju svojih osobnih iskustava ispričali bi

nam pak potpunu priču, svoju ali i zajedničku u svakodnevlju odolijevanja ljepoti ali i strahoti

koje nam more može priskrbiti. Šteta je nenadoknadiva što se o pojedinim događajima ne

doznaje iz prve ruke već prečesto ono što prevlada to su fragmenti dalekih sjećanja, nepotpuni

dokumenti, slike i uporabni predmeti koji bez živih ljudi i stvarnih aktera različitih događaja

daju sliku tek dijelom istinitu, krnju i vjerojatno nedostatnu. No, neodvisno tome i kad se radi

o fragmentima, upravo nas oni ponekad tajnovitošću nedorečene priče intrigiraju i privlače.

Takove posebitosti povuku nas u krajeve neslućene, u kontakte nesanjane u rasplete nikad

predpostavljane. Bark Ban Mažuranić jedna je od takovih priča, ona koja svojom karizmatičnom

aurom vilinski poziva da bude otkrivena, ponovo ispričana, s jednim slovom više kao poticajem

za daljnja putovanja. Ta strast otkrivanja ona je koja vezuje sve nemirne duše i umjetničke i

pomorske pa nam u zajedništvu čine blizak par.

U vrijeme kad nastaje jedrenjak Bark Ban Mažuranić, jedrenjacima je bilo već odzvonilo gotovo

posljednje zvono u bespoštednoj borbi sa parobrodima. Ipak taj labuđi pjev bio je gledan u Bakru,

luci i gradilištu brodova svjetske slave, kao svojevrsna obnova nakon stanovite krize. Osobiti

kampanilistički ponos Bakrana s odjecima negdašnje slave i gotovo rivalstva s Rijekom rezultirao

je osnivanjem kompanije ” Hrvatsko brodarsko društvo” u Bakru, 1873. godine, odnosno pravno,

1875. godine. Član odbora društva, poznati pravnik i političar Dr. Marijan Derenčin je na jednoj

o prvih sjednica, govoreći o planovima predložio da se prvi brod izgrađen zove imenom ”svijetlog

bana pučanina”, tom pomalo romantičarskom krilaticom hrvatskih domoljuba druge polovice

devetnaestog stoljeća. Inicijativa je jednoglasno i s domoljubnom zanosom prihvaćena. Sam jedrenjak

po tipu “bark”, izgradio je vrsni bakarski brodograditelj, nadaleko poznati, porijeklom

Trsaćanin Mate Matrljan. U svome škveru na Mešćici, tu gdje se danas nalazi žal ispred Pomorske

škole Bakar, izgradio ga je Mate Matrljan po predaji starih bakarskih pomoraca, osobiti uspješno

gradeći hidrodinamični oblik trupa broda tako da je sa svoja tri jarbola postizao veće brzine nego

drugi brodovi njegova tipa i veličine. Brod je građen kroz 1874. i 1875. godinu te je svečano porinut

u more 30. svibnja 1875. godine. Svečanost porinuća bila je tim više praćena već samim imenom

broda, imenom koji je jačao nacionalni ponos i davao svijetao putokaz budućnosti. Veliko slavlje

popraćeno mnoštvom ljudi, glazbom pa čak i vatrometom uveličao je slavni naš Ilirski pjesnik Ivan

vitez Trnski. Spjevao je brodu prigodnicu koja je kao letak bogato likovno urešena u tisku Lloydove

tiskare. Pjesma je posvećena” ladji” Hrvatskog brodarskog društva u Bakru te brodograditelju Mati

Matrljanu, prozvanoj imenom “Mažuranić-Bana”. U četiri strofe govori slijedeće:

Poleti, ladjo, veselo i žurno

Sa gradišta si gizdava u visu

Poskoči skokom u to more burno,

Povitlaj stiegom hrvatskim u klisu,

Zaron u krilo valovja nam slana

Gdje viek ćeš viti godina i dana.

Poteci laka, cviećem nakićena,

U naručje mu-tvoga vieka drugu.

A preradostnim klikom pozdravljena

Naslućuj sreću svojih kružnja krugu.

Okriepi njedra jakim sidrom nade.

Razkrili jedra, kao ptica krila,

U krmu vjetar duvao ti desni.

I hora vazda krcanju ti bila

I luka blizu, more kad pobjesni.

Uz marna vodju i dične mornare

Obogati si vriedne gospodare.

Prodiči nam se slogom onom pravom,

Posrami svuda naše zazornike.

Prodiči nam se imenom i glavom

“Mažuranić-Bana, ”naše dike:

Gdje on se desi, tuj se krmi dobro

I najljepše se pjeva dragi pobro.

Ovakvim svečanim riječima punim ponosa Ivan vitez Trnski spjevao je brodu budućnost

ovjenčanu slavom, no i događajima koji su na nj i nadalje skretali pozornost kako puka tako i

umjetnika.

Bark Ban Mažuranić plovio je pod tom svijetlom zvijezdom prizvanom Ivanom vitezom

Trnskim dugo pod svojim ponosnom stijegom. Plovio je brže nego drugi, činio putovanja bliža

i daleka, doživio je maestrale, ali i najveće temporale, vjetrove i smaku svijeta slične oluje.Gotovo

se topio, nasukavao i posrtao, no uvijek čudom opet kretao dalje.U dvadeset osam godina

plovidbe vezanih za svoju matičnu luku taj, gotovo četrdeset i tri metra dug, deset metara širok,

a visok šest, često je dosezao svoj maksimum u prijevozu tereta.

Kad je kompanija Hrvatsko brodarsko društvo, 1883. godine ukinuta, brod preuzimaju

poznati bakarski brodograditelji i brodovlasnici Juraj Mikuličić, Mate Polić, Andre Smokvina,

Stjepan Štiglić i Marija Vlašić, što tako ostaje do 1898. godine kada brod u cijelosti svih karata

posjeduje već spomenuti Juraj Mikuličić. Ono što i danas plijeni pažnju sačuvani je Registar

brodova koji u dvije knjige detaljno prati stanje vlasništva.

No još veće oduševljenje daju nam popisi brodskih posada i brodski dnevnik plovidbe koji u stotine imena osoba i mjesta postaju gotov scenarij za egzotičan pustolovni film.

Od šesnaest kapetana koji su vodili Bark Ban Mažuranić kroz sudbinom izvezene zgode i nezgode istakao se njegov prvi kapetan, Leopold Pajkurić iz Kostrene Svete Barbare, a to je i onaj čije se ime nalazi na slici broda slikara Weytsa. Tu je i kapetan , ali i kasniji profesor Bakarske Nautičke škole, Franjo Golubović. Mora se spomenuti još kapetane Ivana Tićca, Jakova Marunića, Jeronima Pezelja, Romana Forempohera, Jurja Mikuličića, Natalea Berettinija i zadnjeg pred prodaju broda, kapetana Jurja Šepića. Niti sve kapetane nabrojiti se ne može, a kamoli sve druge pomorce koji su dio svog života utkali u taj brod. Čitajući njihova imena češće nailazimo na pretke i rođake pa nam se pritom otvori svaka pojedina sudbina kao zasebna priča života, plovidbe, odricanja i ponosa tim časnim životom često na granici pogibelji. Prevozeći različite terete, od drvene građe do campeche i asfalta, bačava ali i u balastu, kretao se po Jadranu prema Veneciji i dalje po Mediteranu do Engleske i Francuske, ali i Sjeverne Amerike prema Plymouthu i New Yorku, no i Južne Amerike te Antila. Često je na putovanjima obarao rekorde u brzini plovidbe za što su zaslužni njegov graditelj, ali i kapetani i posade koje su njime plovile. No bilo je i teških trenutaka. Prva njegova veća nesreća dogodila se 1883. godine pod zapovjedništvom kapetana Romana Forempohera, kad se nasukao kod Dunkerquea.

Ploveći uz Irsku, 1886. godine, u jaku nevremenu nasukao se na otok Samphire, a to je prouzročilo

veće štete pa je popravljan u Limericku da bi nastavio putovanje za Cardiff. Vezujući

se uz književnost treba spomenuti i njegovo putovanje od Montevidea prema Trinidadu, 1888. godine. Na tom putovanju, prema kazivanju mornara, posada se pobunila protiv bakarskog kapetana Stanislava Antona Antića, no zanimljivo je da njega prema pisanim dokumentima na toj plovidbi nema.

Ipak, ta je zanimljiva priča inspirirala književnika Viktora Cara Emina da napiše pripovijetku Kapetan Tuna. Iste se godine brod nasukao u luci Goole ploveći s Jamajke. Na Baltiku je 1892. godine opet imao teškoća jer je dobivao veće prodore vode, a 1895. nasukao se na Maturagu kraj Istre. Najinteresantniji njegov udes bio je 1897. godine dok je plovio iz Santosa u Savannah. Prema kazivanju posade, starih bakarskih pomoraca na tome putovanju, brod se našao u neopisivoj oluji kod Bermudskog otočja. U tom “Trokutu smrti” more je toliko divljalo da se činilo po strašnim zvukovima gnječenja drveta i fijukanja konopaca da će se taj sićušni brod kao list na vjetru razletjeti u tisuću komada. U zaglušujućem urlanju mora, vjetra, drvlja i konopaca jedva se čulo kapetana Natalea Berettinija koji je svojom odvažnom komandom, igrajući na život ili smrt, izveo manovru prema vjetru, “Orza la banda” i tako spasio brod i posadu, izbjegavši daljnje prodiranje vode kroz oštećenje na trupu. Ta legendarna manovra dugo se gotovo s religioznim prizvukom prepričavala među pomorcima staroga kova. Sve je završilo sretno, a po povratku se kapetan Berettini po zavjetu poklonio Gospi Trsatskoj pa od tada u Crkvi postoji Ex voto neobična izgleda. Komad daske sa broda na koji je žicom pričvršćen “kogul”, oblutak koji su mornari našli zabijen u trup kraj glavnoga rebra, uz sličicu Gospe i uokviren tekst Natalea Brenttinija:

"Voto fatto alla Beata Vergine di Tersatto, dell’equipaggio

del bark Austro-Ungarico “Ban Mažuranić” comandato dal

capitano Natale Berettini.

Questa pietra fu trovata nella sentina incastrata nel madiere

di mezzaria vicino alla corba maestra: attorno stessa

entrava molta acqua, che si doveva pompare spesso, per non

andare a fondo. Appena estratta, l’acqua entrava come d una

fonte. Per solo miracolo la pietra non si ha mosso durante

tutto il viaggio, che fu perseguitato dai fortunali pericolosi da

Santos a Savannah. "

Savannah, li 15. novembre 1897

Natale Berettini

Nakon te dramatične plovidbe godine 1898., plovi i dalje prema Južnoj Americi dolazeći

na Kubu, Jamajku no i u Trst te Rijeku. Zadnje svoje putovanje pod austrougarskim stijegom

čini pod zapovjedništvom kapetana Jurja Šepića 1903. godine iz Aleksandrije u Rijeku. U Rijeci

ga čeka karantena zbog toga što je došao iz zaražene luke. No ubrzo slijedi i njegov odlazak.

Kupoprodajni ugovor od dvadeset sedmoga srpnja 1903. godine, između Jurja Mikuličića i

novog vlasnika, otomanskog državljanina izmijenio je stijeg te je brod prozvan Theano. Kapetan

Trimpikas otplovio je zadnjim bakarskim jedrenjakom duge plovidbe, s drvenim teretom u luku

Mikroavathy. Tako je vjerojatno šumom Kvarnera i povjetarcem odzvanjalo davno skladno

pjevanje: “Poleti ladjo, veselo i žurno...poskoči skokom u to more burno...zaron u krilo valovja

nam slana...gdje vijek ćeš viti godina i dana...”

Tako je otplovio Bark Ban Mažuranić, no stvorio nam je nove veze i prijateljstva. O njegovoj

se daljnjoj sudbini kod nas ne zna, no možda je ovo prilika da istraživači pomorske povijesti

iz Turske ili još koje prijateljske nam zemlje i naroda nadovežu njihova saznanja na obostrano

obogaćenje spoznajama i novim prijateljstvima.

Inspiracija umjetnicima

Kada govorimo o nekom plovilu, brodu, i to teretnom, pa bio on i jedrenjak što nam već

razvija maštu, češće razmišljamo o konstrukciji, povijesti brodogradnje, materijalima za gradnju

i plovidbu, o navigacijskim instrumentima, o teretu i ljudstvu, mornarima i putnicima. Rjeđe

nam pak pada na pamet, a osobito ne u prvi plan, da su brodovi nerijetko svojim “životom” na

moru pravi stvaraoci svoje povijesti. Neki od tih povijesnih ili jednostavno zanimljivih događaja

postaju pak inspiracija za umjetnička djela. Na pamet nam u današnje vrijeme uvijek najprije

padnu filmovi, oni igrani i dokumentarni, zatim fotografije različitog tipa i namjene, tek nakon

toga dramska su i glazbena djela, a potom književnost, pjesništvo pa slikarstvo, kiparstvo,

arhitektura i primijenjene umjetnosti.

Sve to nastaje u vremenu suvremeno ili pak kao odjek nakon godina i stoljeća kasnije.

Ponekad se sudbina poigra tako da već u zamisli i planovima gradnje, pa preko konstrukcije i

porinuća, plovidbe, nesreća i potonuća uz sudbine pomoraca brod neiscrpno daje povoda za

umjetničko stvaranje. Čak i u našim domaćim prilikama koje materijalno i općenito nisu nikada

bile izdašne, dogode se iznimke.

Govoreći o poeziji treba reći da je samim porinućem brod bark Ban Mažuranić ušao u povijest.

Poslanicu i prigodnicu “U slavu otisnuća” spjevao je naš najmlađi ilirac, vrli pjesnik Ivan

vitez Trnski. Ta prigodna pjesan sačuvala nam se kao otisnuti letak s bogatim historicističkim

tiskarskim ukrasima, iz tiskare austrijskog Lloyda u Trstu . Nadahnuto Ivan vitez Trski pjeva

u slavu Hrvatskog brodarskog društva u Bakru, vrijednom brodograditelju Mati Materljanu i

dičnom banu Ivanu Mažuraniću.

Povijesni događaj pobune mornara, što se prema pričanju samih mornara zbio na brodu, bio

je temelj stvaranju književniku Viktoru Caru Eminu, koji je u svojoj pripovijetci pod nazivom

“Kapetan Tuna” opisao dramatične događaje koji nas podsjećaju na svjetski poznatu pobunu

na brodu Bounty. Na žalost pomoraca i ljubitelja takove tematike, književni rad Viktora Cara

Emina prilično je zapostavljen, a time i ta pripovijest o prošlosti našeg pomorstva i sudbinama

naših pomoraca koje nikad nisu stajale odvojene od sudbina njihovih obitelji te kraja iz kojih

su rodom i življenjem bili.

Govoreći pak o likovnim umjetnostima treba spomenuti umjetničku sliku s prikazom broda

Bark Ban Mažuranić, ulje na platnu engleskog slikara C.L.Weytsa iz 1875. godine. Na toj slici

brod je prikazan u plovidbi morem, dok mu se slijeva u daljini približava neki drugi, nepoznati

jedrenjak, a na desnoj strani kraj pramca nazire se klisura. U svoj svojoj ljepoti, punih jedara na

tri jarbola, vidimo posadu, a na vrhu glavnog jarbola ponosno se vijori stijeg Hrvatskog brodarskog

društva iz Bakra. Pri krmi otvorena je zastava s grbovima Austrije i Ugarske. Na nešto jače

namreškanom moru uz donji rub slike nalazi se natpis crvenom bojom, “Ban Mažuranic, Cap: F.

L. Paicurich, 1875.”.

Drugi prikaz broda iz Spomeničke knjižnice i zbirke Mažuranić-Brlić-Ružić

u Rijeci, pripadao je Banu Ivanu Mažuraniću. Tu sliku temperom na papiru naslikao je slikar H. Vac, a osim prikaza broda koji je vrlo sličan prethodnom, pri dnu slike stoji zlatnom bojom upisano ime broda “Ban Mažuranić”, a na prvom jarbolu stoji zastava s ponovljenim imenom broda. Slika je nastala 1875. godine te je darovana Banu Ivanu Mažuraniću o svečanosti porinuća broda.

Treći prikaz broda napravio je u tehnici grataža po predlošku Mažuranićeva primjerka,

o stogodišnjici od izgradnje, dr.Viktor Ružić, amaterski slikar, suprug Nade Brlić, prapraunuke

bana Ivana Mažuranića. Slika je memorijalnog karaktera te je po njoj njegov sin Viktor Ružić,

ing., osamdesetih godina dvadesetog stoljeća dao u riječkoj tiskari Tipograf tiskati razglednicu s

popratnim tekstom o povijesti broda. Osim spomenutih likovnih djela brodom su se bavili i brodomaketari, pa jedna maketa postoji u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, a napravljena je pri

sredini dvadesetog stoljeća. Druga je maketa iz druge polovice devetnaestog stoljeća, a nalazi

se u Spomeničkoj knjižnici, zbirci i arhivu Brlić u Slavonskom Brodu. Najnoviji model broda

načinio je Rikardo Domijan iz Rijeke koji ga je namijenio papi Ivanu Pavlu II. o njegovom

posjetu Rijeci.

Najzanimljiviji je ipak Ex voto – zavjetni poklon trsatskom Marijanskom svetištu, koji su

izradili sami mornari broda po nesreći koju su doživjeli tijekom plovidbe. Taj neobični objekt

sačinjen je iz drvene daščice koja se nalazila na brodu u trenutku nesreće, od okruglog kamena

povezanog metalnom žicom te uokvirenim rukopisom na talijanskom jeziku, u kojemu

kapetan Natale Berettini opisuje nemili događaj. Na drvenoj pločici bila je i kolorirana sličica

Bogorodice, koja je u međuvremenu nestala. Ex voto je iz 1897. godine. Dan danas svjedoči

taj zavjetni dar u Kapeli zavjetnih darova Trsatskog svetišta o teškom životu naših pomoraca

generacijama koje tek dolaze.

Ovim prikazom možemo samo zaključiti da i teretni brod neznatna pomorskog značenja

poput barka Bana Mažuranića može postati akterom priča, slika i ljudskih umotvorina svjedočeći

jezikom umjetnosti svoje postojanje još dugo po svom nestanku.

Ljudi Barka Bana Mažuranića

Ivan Mažuranić rođen je 1814. godine u Novom Vinodolskom. Gimnaziju pohađa u Rijeci, Filozofski fakultet u Szombathelju, a Pravni fakultet u Zagrebu. Kao odvjetnik započinje svoju karijeru u Zagrebu. Postaje odvjetnikom u Karlovcu kao i Saborskim zastupnikom. Obnašao je dužnosti državnog nadodvjetnika Hrvatske, predsjednika dvorskog Dikasterija, hrvatskog kancelara, predsjednika Hrvatskog sabora, carskog tajnog savjetnika i bana Hrvatske. Oženjen je bio Aleksandrom Demeter, sestrom Dimitrija Demetra, pa je i tako bio potpuno involviran ne samo u politički život već i u ilirski narodni preporod kao jedan od njegovih prvaka.

Pjesništvom se počinje baviti već u gimnazijskim danima, objavivši svoju prvu pjesmu “Budcsudal”

na mađarskom jeziku u Riječkoj tiskari Karletzky. Ostavio je neizbrisiv trag s pedesetak pjesama

na hrvatskom i latinskom jeziku. Veliki pečat hrvatskoj književnosti dao je dopunom

četrnaestog i petnaestog pjevanja Gundulićeva “Osmana”, a svoj je književni rad okrunio

postavši najvećim hrvatskim romantičarom epopejom “Smrt Smail-age Čengića”. Dokazao

se taj poliglot i u astronomiji te matematici. Nezaobilazan je njegov društveni angažman u

Hrvatskoj i šire, što se potvrđuje osnutkom Zagrebačkog sveučilišta, ali i općim širenjem

prosvjetiteljske misli i ideje. Njegov karakter i stavove najbolje mogu izreći posljednje izrečene

riječi njegove u Hrvatskom saboru 1886. godine: “Nitko me nije pitao dok sam bio ban u što

vjerujem. Da su me pitali, bio bih im odgovorio: ‘Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost

Hrvatske’”. Umro je u Zagrebu, 1890. godine.

Ivan vitez Trnski rođen je 1819. godine u Rači kraj Bjelovara. Već sa šesnaest godina objavljuje svoju pripovijest ušavši tako u kolo perjanica ilirskog narodnog preporoda. Bio je odgojitelj, nastavnik, vojni časnik, saborski zastupnik, veliki župan Bjelovarske županije. Za zasluge proglašen je vitezom 1872. godine. Svoj intenzivni život i karijeru stavio je na raspolaganje državi, no nije se prestao nikada baviti kulturom i književnošću objavivši preko dvjesto pedeset pjesama, pjesničke pripovijesti i razne pripovijetke, kao i prijevode sa njemačkog, češkog i ruskog jezika. Vrhuncem njegova stvaranja smatra se zbirka pjesama “Krijesnice”. Godine 1900. kao jedini preživjeli Ilirac postao je prvim predsjednikom tada ustanovljenog Društva književnika Hrvatske. Umro je u Zagrebu 1910. godine.

Marijan Derenčin rođen je 1836. godine u Rijeci. Gimnaziju završava u rodnom gradu a Pravni fakultet u Beču, gdje je promoviran u doktora prava. Za života obnaša niz važnih funkcija u Hrvatskoj. Bio je riječkim podbilježnikom, kraljevskim bilježnikom Riječke županije, predstojnik ureda za pravosuđe kraljevine Hrvatske, saborski zastupnik. Njegovo je najveće djelo “Osnova novoga kaznenoga zakona”, koji su hvalili i primjenjivali diljem svijeta. Veliku zaslugu Marijan Derenčin ima u izgradnji nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu kao i za njegovo novo ustrojstvo kao njegov upravitelj ali i istinski ljubitelj kazališta. Dr. Marijan Derenčin bavio se prevođenjem s talijanskog i francuskog jezika, no pisao je i dramske tekstove, koje on sam nije držao osobitima, ali su oni bili i ostali odlična refleksija društvenog, političkog i suvremenog života Hrvatske krajem devetnaestog stoljeća. Bio je član Akademije znanosti i umjetnosti. Umro je u Zagrebu 1908. godine.

Viktor Car Emin rodio se 1870. godine u Kraju kraj Lovrana. Školovao se u Rijeci, a Učiteljsku školu završio je u Kopru. Službovao je po Istri, Voloskom i Rijeci. Djelovao je aktivno u vodstvu Družbe Sv. Ćirila i Metoda za Istru, a bio je i urednikom različitih tiskovina odnosno listova na hrvatskom jeziku. Prve svoje pripovijetke objavio je u vrijeme polaženja koparske Učiteljske škole u listu “Naša sloga”. Na prijelomu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće on daje najkvalitetniji svoj doprinos književnosti, ali i stvara do kraja života pišući pripovijesti, romane, drame, kronisterije, uvijek ostavši vjeran svojim nastojanjima obraniti hrvatski jezik u Istri, za nacionalno osvještenje u borbi protiv tuđinskih vlasti. Osim svojeg društvenog i političkog angažmana kojim odiše i njegov književni rad bavio se je temama iz istarskog života te života pomoraca. Te su mu teme bile bliske već njegovim porijeklom. Stoga ne čudi da je kao jednu od tema za svoje stvaralaštvo uzeo i priču o pobuni mornara na Barku Ban Mažuranić nazvavši ju “Kapetan Tuna”. Postao je članom Akademije znanosti i umjetnosti. Umro je u Opatiji 1963. godine.

(croinfo.net ship-history team)