Hrvatska

Croinfodesnogore01

Hrvatska

Janko Vuković pl. Podkapelski - prvi hrvatski admiral

Korisnička ocjena:  / 1
LošeNajbolje 

Neki dan prošao sam kroz Jezerane, malo mjesto iza Brinja na putu za Ogulin. Stao sam uz dućan, kad tamo na kući stoji ova spomen-ploča! Zainteresiralo me, pa ću s vama podijeliti nešto podataka o našem prvom hrvatskom admiralu...

U samu zoru, 1. studenoga 1918. godine, odjeknula je eksplozija na boku carskog bojnog broda “Viribus unitis”. More je nezaustavljivo nadiralo kroz otvoreno grotlo i ponos Austro-Ugarske flote krenuo je na svoju posljednju plovidbu prema dnu pulske luke.
Ali, to više nije bio brod mornarice poražene u ratu. Na njemu se vijorila hrvatska zastava i zapovjednik mu je bio Hrvat porijeklom iz Jezerana, Janko Vuković pl. Podkapelski, nedugo prije toga unaprijeđen u admirala...

Prvi svjetski rat bližio se svome kraju. Carskom odlukom 30. listopada 1918., cijela flota Austro-Ugarske ratne moranarice predana je Narodnom odboru vijeća SHS u Zagrebu, odnosno novostvorenoj državi SHS. Dotadašnji zapovjednik carske flote admiral Horthy, Mađar, predao je dužnost kapetanu Janku Vukoviću, Hrvatu.

Svjestan situacije i gubitka rata, Horthy je bio zbunjen time što se nekad snažna država raspala u sitne komadiće i čiji su vojnici, pripadnici raznih naroda, sada odbacujući odore grabili svojim domovima daleko odavde.
Tako se desilo da je ta snažna flota postala samo hrpa usidrenog brodovlja, sa nedovoljnim brojem mornara i stručnog osoblja. Pored toga, preostali mornari su se dodatno razjedinili formirajući “divlje odbore” tj. komitete, označavajući to crvenim zastavama i crvenim trakama na odorama.
Do tada službeni njemački jezik, zamijenio je jezik pojedinog naroda, čiji su pripadnici okupljeni u grupice među sobom komentirali situaciju i dogovarali planove za neizvjesnu budućnost.
O nekoj obrani brodova ili isplovljavanju nije moglo biti ni riječi.
U takvoj konfuznoj situaciji se našao kapetan bojnog broda Janko Vuković.

Primivši zapovjedništvo, suočen sa mnogobrojnim problemima u nastojanjima da organizira kakvo-takvo funkcioniranje, Janko doznaje kako ga je Odbor mornara spontano i jednoglasno imenovao kontra-admiralom. Između ostalog, izabrali su ga zbog njegova velikodušja i hrvatskog jezika kojim im se znao obratiti i koji su ga zbog toga između sebe zvali “naš Janko”.
Došavši kući, gdje su ga čekali supruga Ela i sin Metel, priopći ženi kako je car predao flotu narodnom vijeću SHS.
Za Elu, Njemicu, to je bio šok. Sanjala je o vili na brežuljku, muževom promaknuću u admirala carske flote, ulasku u svijet privilegiranih, svijet bliskih Caru...
A sada je sve to nestalo sa Jankovim jednostavnim rječima. Vidjevši njezino razočaranje, Janko je odlučio da joj ništa ne kaže o svom neslužbenom promaknuću. Kada je te večeri napustio dom, na Elino pitanje kada će se vratiti, odgovorio je - “ne znam”.

alt
"Viribus Unitis"

Nakon jutarnjeg sastanka u gradu 31. listopada 1918., brzim čamcem Janko je doplovio do admiralskog broda “Viribus unitis”. Penjući se stubama na brod, susreće admirala Horthya, nekadašnjeg ratnog sudruga, sada čovjeka zaokupljenog svojim mislima i svojim brigama.
Dva admirala se pozdrave, vojnički, jedan bez vojske i domovine, drugi sa dezorganiziranom vojskom i novom državom.
Na brodu je već čekalo izaslanstvo Narodnog vijeća SHS iz Zagreba, a koje čine pjesnik Ante Tresić Pavičić, Vilim Bukšeg i Ivan Maria Čok.
Pristigli su noć prije, u nastojanju da čim prije preuzmu flotu. Danas će to obaviti i formalno, te imenovati zapovjednika. Upoznajući se sa časnicima, došavši do kapetana Vukovića, Ante Tresić, rođeni Hvaranin, oduševljen Ličaninom pred njime odluči da ga imenuje zapovjednikom flote i admiralom.
Na popodnevnom sastanku u admiralskom Kasinu, to imenovanje je dobilo i službenu potvrdu.

Radio stanice s velikih brodova u pulskoj luci 31. listopada 1918. od zore do mraka odašilju u svijet vijest da je sveukupno ratno brodovlje Austro-Ugarske ratne mornarice u rukama nove Države SHS.
Prema zapisu talijanskog kontraadmirala Silvia Salza, talijanska mornarica vijest je zaprimila u 21 sat navečer, a u 21.52 i vijest da je na admiralskom brodu “Viribus unitis” podignuta hrvatska zastava.
Reakcija stožera talijanske flote bila je da se hitno pošalje torpiljarka 65 P.N. sa posebnom zadaćom -potopiti “Viribus unitis”.
Odabrana su dvojica diverzanata: Raffaele Paolucci i Raffaele Rosseti.

U međuvremenu je u Puli, u zapovjedništvu stare flote ustrojeno novo, na ulicama je narod već počeo slaviti. Međutim, časnicima u zapovjedništvu i izaslanicima Narodnog vijeća još nije bilo do slavlja.
Svjesni kritične situacije, odgovarajući na nečije pitanje što će biti ako Talijani odluče ući u pulsku luku, Tresić reče kako na njih treba pucati.
No kako, kada je većina topnika pobjegla svojim domovima a među ostatkom mornara je vladalo gotovo rasulo?
Tresić nije ni sumnjao da jedino novi zapovjednik flote može organizirati kakav-takav red. Pitajući Vukovića može li to učiniti i kakva mu pomoć treba, odlučuju ukinuti mornarske komitete. I dok su tako raspravljali o potrebitim pitanjima, kako pokrenuti i spasiti flotu, talijanska torpiljarka se neumitno približavala hrvatskoj obali i svom cilju.
Sastanak je kasno završio, a došavši u svoju kabinu, Janko nije mogao niti pomisliti na san. Stotine pitanja se vrte po glavi. Jednim potpisom promijenio mu se cijeli život, stotine ljudskih sudbina sada ovise o njemu.
Prisjeća se Jezerana i Kapele, svojeg djetinjstva... pravljenja malenih jedrenjaka na poplavljenom jezeranskom polju... očevog Putala na kojem je jahao... Nade Milinović, svoje mladenačke ljubavi...

U dva sata po ponoći, dok su novog admirala pritiskale brige, dvojica su talijanskih diverzanata sa svojim smrtonosnim teretom - “pijavicom” - izumom jednoga od njih, plivali prema osvijetljenom admiralskom brodu. Do zore će u hladnom moru plivati gotovo osam sati.

Bio je petak 1. studenoga 1918, svitanje je dolazilo s kišom. Janko začuje kucanje na vrata njegove kabine. Otvorivši ih, ugleda gomilu mornara koji su držali dvojicu spodoba u gumenim ronilačkim odijelima. Vođa palube ih je uočio kako plivaju oko broda te su ih uhvatili. Na Jankovo pitanje tko su i o čemu se radi, jedan od dvojice ronioca reče kako je brod u izravnoj opasnosti.
Nije htio odgovoriti o kakvoj je opasnosti riječ.
Janko ga upita da li su i drugi brodovi i ljudi u opasnosti, na što diverzant odgovori: “Ne. Samo je admiralski brod u opasnosti.” Primjetivši kako ronioc zagleda u sat što mu je visio oko vrata, Janko u trenu shvati o čemu se radi te zagalami na talijanskom:
“Ma čovječe, to su ludosti, rat je ovdje završen! Tu više nema Austro-Ugarske! Na brodu je naša zastava, o tome smo obavijestili i naše saveznike. To znade i vaša mornarica!”
Rosetti se začudio jer o tome nije imao pojma, te naposlijetku reče: “ja zapovijed ne mogu mijenjati, a propast je na pomolu.”

Admiral Vuković je smjesta dao zapovijed da se brod počne napuštati. Nasta strka, metež. U svom tom kaosu, kao i uvijek mirnog Vukovića, talijanski diverzant zamoli da ih pusti otići s broda (!).
A Janko mu je to i odobrio te jednom mornaru u već pripremljenom čamcu za spašavanje pokazao da pokupi i njih dvojicu. Svjestan kako će se uskoro dogoditi nesreća, nastojao je staloženo organizirati napuštanje broda, istovremeno smirujući mornare koji su htjeli zatući dvojicu talijana.

Potonuće broda
Potonuće broda "Viribus Unitis"

Stojeći tako na krmi broda, zajedno sa Dragutinom Valušnigom, prene ih strahovita eksplozija na boku broda, mlaz mora šikne u vis i brod se poče naginjati na desni bok. Nastade još veća strka i metež, mornari izničući iz utrobe broda, u odorama i bez njih skaču u hladno more pulske luke. Padaju jedni po drugima, plivaju prema obali, more guta prve utopljenike... vika, psovke, užasnuti krici iz broda i oko njega.
Brod se prope krmom, a teške topovske turele kliznu iz svojih ležišta i uz glasnu lomljavu sruše se u more i po mornarima što plivaju oko broda. Valušnig, držeći se za ogradu viče i moli Janka da i on s njime skoči s broda jer je sve gotovo. Janko mu odgovori kako će pogledati još naprijed, znajući kako u brodu još ima mornara. I ode.
Ne čekajući više, Valušnig skoči u more, dok je plivao prema spasu, okrene se i vidje brod da se prevrće i kako jedna otkinuta metalna greda udara Janka u tjeme.
Admiralski brod “Viribus unitis” pođe prema svom počivalištu na dnu pulske luke sa sobom noseći stotine mornara i jednog admirala - Janka Vukovića Potkapelskog, našeg Jezeranca, našeg Janka.

Potonućem broda “Viribus unitis” završila je era jedne monarhije. Brodovlje je podijeljeno između 6 država pobjednika u ratu, a talijanski tisak je slavio “neizmjernu hrabrost” i “junački pothvat” dvojice diverzanata, ne mareći za činjenicu da brod nije više pripadao floti koja je ratovala na suprotnoj strani, već savezničkoj i da tu nije više bilo nikakve stvarne prijetnje.
Dvojicu “junaka” su u Puli vodili od ispitivanja do ispitivanja da bi na kraju bili pušteni.

Nešto kasnije Raffaelo Rosetti, napisao je priču “Contro la Viribus unitis ” sa ovim uvodnim riječima:
“Posvećujem ove stranice uspomeni Janka Vukovića pl. Potkapelskoga, kapetana bojnog broda Carske i kraljevske Austro-Ugarske ratne mornarice, posljednjeg zapovjednika broda ”Viribus unitis“, ratnog protivnika koji mi, umirući, ostavi nezaboravan primjer plemenite ljudskosti. Neka vrijedi spomen da se napišu nedostojne Njega ove stranice istine i gorčine.”

Činjenica da je Rosetti naveo staru dužnost i čin Janka Vukovića Potkapelskog samo pokazuje koliko ga je zapravo mučila spoznaja da je ubio mornare koji s njegovom državom više nisu bili u ratu i čiji ih je zapovjednik, admiral, posramio svojom plemenitošću.
Ovaj kratki zapis o događaju iz davne 1918. godine je podsjetnik na jednog istaknutog pojedinca iz našeg kraja i malo prisjećanje na bogatu povijest brinjskog kraja, koje završavamo pasusom iz knjige “Admiral” Stjepana Vukušića, što je poslužila za ovaj tekst:
“Jankov ponos, moćno i skupocjeno brodovlje, uskoro će - preko 98% - završiti u šest pobjedničkih država, u dalekim tuđim lukama po sredozemlju, Atlantiku i Crnome moru.
Tu u pulskoj luci, ostat će na morskome dnu samo admiralski brod Viribus unitis, Jankov živi grob.
Taj se neće ni s kim dijeliti”

Životni put Janka Vukovića pl. Potkapelskog

Janko Vuković pl. Potkapelski rođen je u Jezeranima, pokraj Brinja 1872. godine, od oca Stjepana i majke Berte kao i njegova sestra Dragica. Osnovnu školu je završio u jezeranskoj erarskoj školi, sagrađenoj još 1832. godine.
Na daljnje školovanje otišao je u osiječku realku, unatoč svojim željama o primorskim gradovima poput Senja i Rijeke. U Osijeku je na Dravi naučio sve o plovidbi te je tako i ispekao zanat za Vojnu pomorsku akademiju u Rijeci. Kao kadet je brodom Fažana oplovio svijet nakon čega je ušao u službu u K.u.K. Kriegsmarine.
Unapređenjem nakon događaja 30. studenoga, postao je prvi hrvatski admiral u povijesti.

Kako su Vukovići stekli plemićku titulu?

Prema predanju, između 1618. i 1624. godine, u Češkoj kojom bijesni tridesetogodišnji rat, pred šatorom u kojem je spavao začetnik tog rata Ferdinad II Habsburg, češki i hrvatsko-ugarski kralj, stražario je jedan od onih što ih zovu Krovaten ili Krabaten, vojak iz Like - Vuković iz Jezerana. Čuvao on mirni carski san, kad je primjetio kako se neprijateljska izvidnica prikrada šatoru. Ocijenivši da nema vremena za uobičajen postupak uzbune, iz sveg glasa zakukuriče kao pijetao u zoru, na što ostali vojnici poskakaše u uvjerenju kako je došla zora, te se uplašen neprijatelj razbježi.
Još istog dana car je pred postrojbom pohvalio Vukovića, dodijelio mu visoki vojni čin i željeznu krunu, a time i viteško plemstvo sa titulom Podkapelski. Povrh svega, još mu je podario i mač sa tri draga kamena na dršci, safirom, smaragdom i ametistom.

Otuda na obiteljskom grbu Vukovićevih kruna s koje se uzdiže pijetao, kao spomen na kukurikanje što je caru spasilo život.

Gdje se još može saznati o admiralu Vukoviću?

...Postoji malo zapisa, uključujući i internet (a mi smo ovime prekinuli tu statistiku!)
U globalu, događaj potapanja Viribus unitisa i događanja sa Vukovićem opisani su u dvije knjige: “Admiral” Stjepana Vukušića, pisca rođenog u Stinici pokraj Senja i “Stijeg” Ivana Katušića.
Dok se knjiga “Stijeg” bavi dokumentiranim i faktografskim istraživanjima, knjiga “Admiral” je roman koji opisuje Vukovićev život; djetinjstvo, školovanje i posljednje trenutke.
To je roman koji se pročita u dahu, pa ga toplo preporučujemo. (Originalni članak: www.zk-brinje.hr)

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

3306573
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
2288
3619
19425
3254195
98284
145573

Vaš IP: 54.234.0.85
Sad je 24.10.2014 13:57:45