Hrvatska

Croinfodesnogore01

Hrvatska

Raša - povijest i fotografije nastanka najmlađeg grada u Istri

Korisnička ocjena:  / 19
LošeNajbolje 

Kopanje kamenog ugljena u pripremama talijanskih fašista za 2. svjetski rat imalo je visok prioritet. S obzirom na bogatstvo kraja, a ne bi li se rudniku znatno povećala efektivnost, izgrađen je grad Raša. Inicijativa (naredba ili kako god hoćete) je došla od strane Mussolini-a. Isprva se trebao zvati Liburnija, ali je ipak, po rijeci, nazvan Raša (Arsia).

U središtu razglednica je kuća Pinski, izgrađena za vrijeme austrougarske vladavine. Bila je vrlo udobna, jer je služila kao boravište top menadžera iz rudnika. U desnom kutu ulaz u tunel, koji je povezivao Krapan sa Vinežom, Strmcom i Bršicom.

 

Rijeka Raša je povijesno ime povijesne rijeke. Mala rijeka, čija duljina ne prelazi ni 30 km, nosi mnogo više povijesnih zanimljivosti nego druge puno duže rijeke. Ova je rijeka često predstavljala granicu između država ili nekih drugih povijesnih teritorija.

Počelo je u rimsko doba - kada je rijeka Raša (onda Arsia) činila granicu između Histra koji su živjeli na njenim obalama sve do obala rijeke Timav kod Monfalconea, i Liburna, plemena koje je živjelo na teritoriju Labinšćine. Nakon što su Rimljani pokorili Histre, Raša je bila granica između njih i Liburna više od jednog stoljeća. Sa nestankom Liburna, rijeka Raša postala je granica između dvije rimske provincije. To su bile Venetia et Histria i Illyricum, koja se protezala sve do Albanije. U desetom stoljeću mala rijeka Raša bila je granica između Bizanta i hrvatske države kralja Tomislava.

Sa fluktuacijom raznih vladara na tlu Istre, formirale su se nove države duž novih granica. U trinaestom stoljeću Barbanšćina je bila pod administrativnom upravom grofova iz Gorice, dok je Labinšćina bila pod patrijarsima Akvileje. Nakon venecijanske uprave, nekoliko stoljeća nakon toga, na početkju devetnaestog stoljeća rijeka Raša postala je granica između Napoleona i Austrije i kasnije između dvije austrijske provincije.

Nakon Prvog svjetskog rata, u pokušaju uspostavljanja granice između Italije i novoformirane Jugoslavije, prema takozvanoj Wilsonovoj liniji rijeci Raši namijenjena je uloga granice između tih dviju država. Ishod je dobro poznat! Za nas je ishod nakon Drugog svjetskog rata bio puno povoljniji nego za Italiju jer je granica prebačena pred Trst, no da je bilo po američkom prijedlogu razgraničenja - rijeka Raša bila bi granica između Italije i Jugoslavije. U nedavnoj povijesti, Raša je postayl poznata ne po rijeci, već po novom naselju sagrađenom uz obale rijeke. Sve je počelo s idejom da se isuši Krapanska dolina koja je bila velika močvara zajedno s nereguliranim esatuarijem rijeke Raše.

Dio programa melioracije neplodnog tla bio je usmjeren na dolinu rijeke Raše, koja je praktično podijeljena u tri zone - kultivirano zemljište, ispod Sutivanca, estuarij rijeke Raše i Krapanski zaljev. 1935, kada je počela čitava operacija melioracije donjeg toka rijeke Raše i Krapanskog zaljeva (također zvanog Krapansko jezero ili Lago di Carpano), morska voda dosezala je sve do Donišnice, i čamci su mogli ploviti duž kanala do Kokoti, gdje se danas mogu vidjeti ostaci mlina. More je tu bilo veoma plitko i morska voda miješala se sa slatkom iz mnogobrojnih izvora uz puno trske, i bilo je plovna samo za manje brodove s ravnim dnom. Klima Krapanske doline bila je stoga vrlo nezdrava, i mnogi su se bunili na ideju o gradnji novog naselja baš tu.

U razdoblju visoke plime, cesta prema Pulu bila bi poplavljena, i promet prekinut. U to doba bile su redovne autobusne linije između Labina i Pule. Ova je cesta proširena i asfaltirana nakon rata. Most preko Raše također je sagrađen nakon rata, prije je tamo bio mnogo uži i opasniji most.

U tom muljevitom moru, u području koje je više sličilo ribnjaku, morske i slatkovodne ribe bilo je u izobilju, te se njome hranila populacija obližnjih naselja. Stanovnici sela Kapelica spuštali su se na more, no najbolji ribolovci među njima bili su oni iz sela Barbići, iznad naselja Dolišnica. Obitelj Sćira bila je najpoznatija. Ti ribari koristili su interesantan način ribarenja. There was an interesting method that the fishermen applied. Ograda od trske sagradila bi se u plitkim vodama, za vrijeme plime, a onda bi ribari čekali oseku i vodu da se povuče. ribe bi ostale u mulju, gdje su ih ribari dovršavali s mačetama zvanim "mec". Josip Kokot iz Kokoti pričao je o šaranima i morskim jeguljama uglavnom, koje su hvatali na ovaj način. Jegulje bi tada proboli na žice, nanizali ih u nisku. te ih zatim donijeli do Labina i prodali pod loggiu - prema pričanju Marije Sćira rođene u Kokotu koja je bila zadužena za prijevoz.

"Jegulje bismo smjestili u drvenim posudama "brentama ". Brenta se tada pričvrstila na leđa za put do Labina. Jegulje su još uvijek bile žive, i nerijetko bi izgmizale iz brente na moj vrat i kosu" - prisjeća se Marija svoga teškog djevojaštva prije pola stoljeća. Ograđeno more, pravo morsko polje, nazivano je "saroj", a sa radovima na Krapanskoj dolini, ova metoda ribolova nestala je iz tih područja.

Along with the miners from the areas gravitating to the mine (even a part of Porestina), which did not have to commute daily, on foot or by bicycle, the first residents of Raša were also miners from Sardinia, Sicily, Puglia and Furlania. With the town a new football  [soccer] team was born, becoming the miners' favorite. During the summer months, residents of Raša used to travel to Trget to go swimming by a special wooden boat that could sail through a properly maintained canal along the thermal power plant Vlaška, which was also built along with the town. It could carry up to 80 passengers.

Na mjestu današnje Raše, postojala je samo jedna kuća u 1936, nešto zapadnije od hotela "Central". Ona je pripadala Matiji Kokot Bazgarić, sa konobom i dućanom u njoj. Središte svega ekonomskog života bio u Krapan, naselje izgrađeno uz rudarska okna, za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Tu je bilo sjedište rudnika "Societa Mineraria Carbonifera Arsa", tu su bile rudarske radionice, osnovna škola ... Na rubu budućeg naselja Raša, u Salutnici, u blizini još jednog okna, projekt pod nazivom Karlota je sagrađen. Uz iskrčeno Krapansko jezero, čije je tlo pod poljoprivrednim kulturama još od 1939, do sredine 1936, projekt modernih stanova za rudara je počeo dobijati svoj oblik. Isprva, grad je trebao biti nazvan Liburnija, ali je kasnije preimenovana u Rašu po rijeci. Sve se to dogodilo usred priprema za rat fašističke Italije, kada je ugljen imao prioritet, a njegova proizvodnja se odmah povećala. Izgradnja novog naselja obavljeno se bez prekida, a radili su većinom zidari iz Bergama - prisjeća se Berto Kokot iz Kokoti, koji je dobio zaposlenje na gradilištu u dobi od 14 godina. On je bio vodonosac. Graditelji Raše živili su u barakama, i dok nije završena kino-dvorana, oni su gledali filmove na otvorenom. Raša je izgrađena pod nadzorom inženjera Pulitzer i Ceppio, a donja Raša i trg su završeni u malo više od godinu i pol (547 dana).  

Svečana inauguracija vrlo modernog rudarskog grada, s više od dvije tisuće stanovnika, održana je 04. studenog 1937., u nazočnosti kneza od Spoleta. Rašu je ranije posjetio (07. kolovoza 1936.) i sam Mussolini, koji je na turneji posjetio rudarska okna i Stalije. On je tada, navodno, izrazio nezadovoljstvo izborom mjesta gradilišta novog naselja. Postojale su neke zamisli prije, da bi novo naselje trebalo biti izgrađeno na Kapelici ili Zartinju, ali je na kraju zaključeno da je ovo mjesto najisplativije, zbog bolje povezanosti s Krapan i Karlotom i blizinom rudarskih okana. List "Corriere Istriano" iz Pule pisao je nekoliko puta, s ponosom i radosti, o genezi novog grada. Kuće s četiri dvosobna apartmana i vrtova su opisivane, uz moderan hotel koji je u stanju primiti 152 gostiju, zatim tu je i vodovod, javna rasvjeta, pošta, škola, vrtić, telefonska centrala s 130 brojeva, bolnica, crkva, kino dvorana i druge pogodnosti. To je trebala biti samo prva faza, dok je u slijedećim fazama Raša trebala narasti do pet tisuća stanovnika. Nakon kraljevog ukaza od 27. listopada 1937, Raša je postao općina. Njezin teritorij obuhvaćao je bivše dijelove općina Barban, zatim Krapan, Kunj, Santalezi, Vinež i Trget, koji je prije toga je pripadao općini Labin. Uz rudare iz područja koja su gravitirala rudniku (čak i dio Poreštine), koji nisu morala putovati svakodnevno, pješice ili biciklom, prvi stanovnici Raše bili su i rudari iz Sardinije, također, iz Sicilije, Puglie i Furlanije. Uz grad rođen je i novi nogometni klub, koji je postao miljenik rudara. Tijekom ljetnih mjeseci, stanovnici Raše putovali su do Trgeta na kupanje odlazeći tamo s posebnim drvenim čamcem koji je mogao ploviti kroz pravilno održavan kanal uz termoelektranu Vlaška, koja je također izgrađena uz grad. Čamac je mogao nositi do 80 putnika.

 

Do radova koji su počeli 1936. na mjestu Raše stajala je jedna jedina kuća. Vlasnik je bio Matija Kokot Bazgarić, a u kući su bile oštarija i butiga. Te godine je Rašu u izgradnji posjetio Mussolini. Gradnju su uglavnom izvodili graditelji iz Bergama koje su nadgledali inženjeri Pulitzer i Ceppio.

Svečana inauguracija grada bila je 04. studenog 1937. Po tadašnjim pojmovima grad je izgrađen vrlo moderno, od nizova istih kuća od kojih je svaka imala po 4 dvosobna stana i nešto vrta. U prvoj fazi grad je trebao udomiti 2000 stanovnika, dok su kasnije faze predviđale porast broja stanovnika na 5000. Stoga je osim stambenih kuća izgrađena pošta, hotel, škola, kino i niz drugih sadržaja, a nastanak novog grada popraćen je vrlo glasno u tadašnjim medijima. S oko godinu i pol dana „zakašnjenja“ izgrađen je i donji dio Raše kao i trg.

Među prvim stanovnicima bilo je dosta ljudi iz raznih dijelova Italije, ali je najveći dio njih otišao nakon pada Italije (rujan 1943.) i smanjenja proizvodnje kamenog ugljena.

Kako je svojedobno Italija radila pompu oko novog grada Raše, tako je ista nastavljena u socijalističkoj Jugoslaviji. Trajala je - dok se kopao ugljen.

 

Rudarska Raša ima i rudarsku crkvu. Sama crkva ima oblik okrenutog rudarskog vagona, a zvonik podsjeća na rudarsku lampu

 

Grad je izgrađen pri kraju Raške vale prema Krapnu tj. jednom od ulaza u okno rudnika. Raša je trebala biti izgrađena na području današnje kapelice ali je zbog izrazito tvrdog tla smještena gdje je danas (Mussoliniju se to baš i nije svidjelo, uglavnom na inauguraciji je bilo povišenih tonova). S gledišta urbanizma i danas je Raša primjer kako bi trebalo graditi humana naselja, uz to imala je i javni bazen, benzinsku pumpu i sl..

 

Rudarski gradić Raša, smješten na istočnoj strani istarskog poluotoka započinje sa izgradnjom u vrijeme priprema fašističke Italije za veliki rat. U to doba kameni ugljen bio je nezamjenjivo pogonsko gorivo kako za teretne tako i za ratne brodove. Uz isušeno krapansko jezero započinje sredinom 1936. godine na inicijativu samog Benita Mussolinija izgradnja modernog rudarskog grada. Projekt je izradila grupa tršćanskih arhitekata na čelu sa znamenitim Gustavom Pulitzerom Finalijem. Pulitzer je u maniri nadrealističkog koncepta Giorgia de Chiraca osmislio središnji trg s okolnom zgradama te crkvom. Vrsnog suradnika našao je u kiparu Marcellu Mascheriniju koji je izradio i spomenik rudaru – ratniku, a koji je već dolaskom komunista na vlast porušen godine 1947. Govoreći o jedinstvenosti raškog trga poznavaoci su rabili izričaj kao što su poetika prostora i treptaj umjetnosti s početka prošloga stoljeća. Raškim trgom dominira impozantna crkva Svete Barbare, te vjerne pratiteljice i zaštitnice rudara. Crkva Svete Barbare koja svojom vanjštinom podsjeća na izvrnuti rudarski vagonet, na desnom ulaznom pilonu posjeduje kameni lik svetice, rad tršćanskog kipara Uga Cara. Crkva Svete Barbare kao i s vanjske strane jedinstvena je i u unutrašnjosti. Dok njezina vanjština aludira na izvrnuti rudarski vagonet tako je njezina unutrašnjost iščitana kao sustav krovnih podupirača unutar rudarskog okna. Zvonik visok 25m simbol je rudarskog dizala ili pak rudarske lampe, stoga je zasigurno jedinstven u svijetu. S vrha zvonika crkve pruža se pogled na ulice i kuće nekada modernog i uzornog rudarskog gradića. Nakon točno 547. dana koliko je bilo potrebno da se čitava Raša izgradi, Raša je predana stanovnicima svečanom inauguracijom 4. studenog 1937. godine uz nazočnost Vojvode od Spoleta. Grad su sačinjavale kuće, suvremeni hoteli, vodovod, javna rasvjeta, pošta, dječji vrtić, telefonska centrala sa 130 brojeva. Bila je tu naravno i bolnica, kino i kazališna dvorana, gradska kavana, trgovine, te gradski stadion s javnim gradskim bazenom.
Projekt i izvođenje grada integrirani su, pa se istodobno izvode stambene jedinice te hotel, crkva sv. Barbare, grad. vijećnica, dom za mladež (Casa Balilla), škola, dječji vrtić, grad. toplana, pošta, sjedište Fascia, radnički dom i kino, tržnica, vojarna, igrališta i niz trgovina. Organizacijski plan Raše sadržava »zoning«, tj. izdvajanje pojedinih funkcionalnih cjelina (stanovanje, javne funkcije, rekreacija, servisi), što potvrđuje da je pristup izgradnji i uređenju grada bio modernistički. Kako je Raša bila jedan od dvanaest planiranih citta di fondazion, koje je Mussolini namjeravao graditi (izgrađeni su i Podlabin – Pozzo Littorio – te Carbonia), postignuta kvaliteta nije se s vremenom izgubila, zahvaljujući i senzibilitetu Pulitzera Finalija, koji je ostvario visok stupanj usklađenosti nove arhitekture s okolnim ambijentom i tradicionalnim idiomima istar. arhitekture.

 

Slijed slika iz razdoblja gradnje grada:

Na lijevoj strani - kompresorski pogon i uredi rudnika. Na desnoj strani - lokomotivska remiza, gdje su parne lokomotive popravljane i održavane. Godine 1936, kada su parne lokomotive bile zamijenjene, remiza se preselila na bolju lokaciju.

Prva brazda u dolini Raše.

Većina građevinskih radnika živila je u barakama.

Kopanje prvih temelja u Raši i ...

... isto nekoliko dana nakon

Krapan 1938. g. Radionica za popravak rudnika je pripojena. Dvadesetak godina kasnije to će postati mjesto poznate tvornice alata "Prvomajska". Na rubu doline, rudnik ugljena "Pegola Nera" otvoren je u 17. stoljeću. Krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća, prva numerički upravljana tokarilica u Jugoslaviji bila je proizvedena u radionicama "Prvomajske".

Radničke zadruge (Cooperative Operaie) opskrbljivale su građevinske radnike u Raši. Jedan od dva opskrbna kamiona vozio je Jakomo Milevoj-Senar, kasnije taksi-vozač u Labinu (stoji na snimku). Slika je snimljena 1936, najvjerojatnije u blizini Raše.

Do isušenja Krapanskog jezera, selo Kokoti je bilo tik do mora. S izgradnjom Raše je postao njen sastavni dio.

Pogled na Rašu u prvim danima njene izgradnje. Središte grada nije još formirano, ali njegova lokacija je već definirana. Na lokaciji budućeg rudarskog naselja, u blizini ulaza u njegovo središte, bila je samo jedna kuća iz ranijih vremena. Pripadala je obitelji Kokot-Bazgarić. To se može vidjeti na desnoj strani fotografije.

Dvije faze u izgradnji Raše ...

Središte grada je završeno. Crkva je u izgradnji. U međuvremenu, veliki dio donje Raše je završen. Građevinski radnici su fokusirani sada na gornjem dijelu grada, uključujući i nogometni stadion.

Stambene kuće još nisu završene ...

Ulaz u rudnik s pogledom na Karlotu.

Panoramski pogled na donju Rašu nakon njenog dovršenja.

Panoramski pogled na Rašu

Spomenik rudarima u Raši, rad poznatog kipara iz Trsta Marcella Mascherinija. Spomenik je srušen 1947. U pozadini je zgrada općine u Raši.

Središte Raše odmah nakon njegova dovršetka. Uz hotel je crkva sv Barbare, sveca zaštitnika rudara. Projektirana je u obliku rudarskih vagoneta okrenutih naopako.

Oswnovna škola u Raši. Prije njenog dovršenja đaci su išli u školu u Krapan.

Trg u Raši danas (gore) i jednog dana 1943-44 godine (dolje):


slika


slika

Dakle, ovog rudara-ratnika od 1947. više nema!

 

Raša za 547 dana


Nakon što su u Italiji na vlast došli fašisti, godine 1928. pokreće se program planske izgradnje novih gradova citta di fundazioni, kojima je Mussolini nastojao dokazati moć i polet novoga režima. U okviru tog programa planirana je izgradnja dvanaest novih gradova (Aprilia, Littoria, Pontinia, Sabaudia...), među kojima je njih nekoliko bilo planirano posebno za rudare. Prva je podignuta Raša (Arsia). Ostala dva su Carbonia na Sardiniji (1937) i Podlabin (Pozzo Littorio, 1940-42) u Istri 

Dva najvažnija ostvarenja urbanizma i arhitekture moderne nastala na tlu hrvatske su Borovo Naselje pokraj Vukovara i Raša u Istri. Borovo Naselje nastaje na tradiciji češkoga funkcionalizma, a Raša kao stilski amalgam talijanskog racionalizma, novočentizma i tzv. novog klasicizma ili liktorskog stila (Stile Littorio). No, kreativni impulsi koji su oblikovali Rašu nisu dolazili samo iz Rima ili Milana, nego sa širega — srednjoeuropskog prostora. Razlog tome treba tražiti u liku i djelu tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. Iako hrvatskoj javnosti manje poznat, Pulitzer će projektom rudarskog naselja Raša ostvariti jedan od najslikovitijih gradskih pejsaža modernog planiranja, koji je melankoličnošću prizora usporediv jedino s djelima glasovitoga talijanskog slikara metafizičara Giorgia de Chirica. No, u kontekstu vremena nastanka, zvuči gotovo nevjerojatno da će Pulitzer na periferiji tadašnje fašističke Italije, urbanistički gledano, u potpunosti ostvariti Le Corbusierov koncept linearnog industrijskog grada koji genijalno postavlja u prirodni okoliš.

Arsia je Raša

Gustavo Pulitzer Finali rođen je 1887. u Trstu u obitelji židovsko-mađarskog podrijetla. Tih godina Trst je najveća austrougarska luka — srednjoeuropski grad u kome se miješaju različite kulture, jezici i narodi. Upravo taj mitteleuropski štimung ostavit će trajan trag na cjelokupno Pulitzerovo stvaralaštvo. Godine 1908. Pulitzer se upisuje na münchensku Politehniku, a učitelj mu je arhitekt Theodor Fischer. To je vrijeme kada je u Münchenu osnovan Deutcher Werkbund, strukovna udruga koja će ostaviti trajan trag na povijest arhitekture 20. stoljeća. Nakon studija u potrazi za nadhanućem Pulitzer putuje Grčkom, Engleskom, Sjedinjenim Državama i Italijom. Tijekom dvadesetih vodi vlastiti atelijer S. T. U. A. R. D. (Studio d’ architettura e decorazione) u kojem će u suradnji s arhitektom Ceasom ostvariti niz interijera za stanove visoke buržoazije, uređenja hotela, oprema izložaba, a početkom tridesetih odlazi u London, gdje uređuje niz tvrtki i hotela. Ono što će ga proslaviti u svijetu arhitektura je brodova, koju radi u suradnji s arhitektom Nicolo Constanzijem. Najpoznatija ostvarenja te suradnje su brodovi: Victoria (1931), Oceania (1933), Conte Rosso (1935), Vega (1938) i Andrea Doria (1938-40). No, do životne prekretnice Gustava Pulitzera Finalija dolazi 1935. kada mu je u okviru programa citta di di fondazione povjerena izrada projekta i izgradnja rudarskog naselja Raša (1935-37).

Naime, nakon što su u Italiji na vlast došli fašisti, godine 1928. pokreće se program planske izgradnje novih gradova citta difundazioni, kojima je Mussolini nastojao dokazati moć i polet novoga režima. U okviru tog programa planirana je izgradnja dvanaest novih gradova (Aprilia, Littoria, Pontinia, Sabaudia...), među kojima je njih nekoliko bilo planirano posebno za rudare. Prva je podignuta Raša (Arsia). Ostala dva su Carbonia na Sardiniji (1937) i Podlabin (Pozzo Littorio, 1940-42) u Istri. Autori prvoga projekta, u čijoj je početnoj fazi surađivao i Pulitzer, arhitekti su Ignazio Guidi, Cesare Valle i Eugenio Montuori. Posljednji, Montuori, nešto će kasnije biti autor projekta naselja Podlabin. Urbanistički, sva naselja projektirana su prema tada najvišim svjetskim standardima funkcionalističkog oblikovanja.

Kao što je istaknuto, prva je podignuta Raša. Projekti su rađeni pod nadzorom tršćanskog Instituto autonomo per la case popolari dell’ Iatria orientale. Prvi projekti planirali su grad Rašu (Arsia) za dvije tisuće stanovnika, koji se prema planovima u sljedećoj fazi izgradnje trebao proširiti na njih šest tisuća. No, da bi se uopće moglo pristupiti izgradnji, zbog naplavnoga terena, prvo je bilo potrebno obaviti melioracijske radove. Konačno radovi započinju tijekom travnja 1936. godine i traju do 4. studenog 1937, kada grad u Duceovo ime službeno otvara princ Spoleto. Riječju, Raša je izgrađena za samo 547 dana. Uz rudarsko-industrijski kompleks i stambene jedinice u Raši bile su podignute javne zgrade, hotel, pošta, škola, crkva, vrtić, bolnica, kino, kazališna dvorana, telefonska centrala i javna rasvjeta. Sve ukupno bilo je uređeno 22 000 četvornih metara cesta i ulica.

Bazen i nogometno igralište

Kao što je rečeno, Raša je urbanistički koncipirana kao linearni industrijski grad jasne socijalne i funkcionalne podjele na stambeni dio s jednokatnim radničkim kućama, vilama za službenike i upravitelje te industrijsku zonu. Između njih smješten je prostor za odmor i rekreaciju radnika s bazenom i nogometnim igralištem, a kao zaseban ambijent projektiran je prostor glavnoga trga s nizom javnih zgrada. Mogli bismo reći da Pulitzer gotovo dosljedno prenosi u stvaran prostor ideju Le Corbusierova linearnog industrijskog grada »slaveći tri funkcije koje su temelj urbanizmu; stanovati, raditi i obogaćivati duh i tijelo«. Linearni grad, pisat će Le Corbusier, slijedi crtu upisanu geografijom, baš kao i na primjeru Raše, koju Pulitzer smješta u usku longitudinalnu doline Krapanskoga potoka, pritoku rijeke Raše, savršeno je uklapajući u okolni ambijent. No, taj koncept neće se nimalo svidjeti grande Duceu, koji je tijekom posjeta gradilištu 7. kolovoza 1936. prigovorio takvu smještaju grada. »Zato jer grad u dolini«, pisat će Berislav Valušek u monografiji o Raši, »nije dovoljno impozantan, reprezentativan, dominantan, dovoljno ’glasan’ da govori i prenosi poruku o veličini režima — zato jer je uklopljen.«

Drugi važan element longitudinalnog industrijskog grada prema Le Corbusieru su putovi (vodeni, kopneni i željeznički) koji moraju omogućiti nesmetan dolazak sirovina, odnosno odlazak prerađevina. Iz toga razloga putovi prema Le Corbusieru, zauzimaju jednu od dviju granica linearnog grada: »Građevine su samo na jednoj strani putova; putovi uvijek moraju biti slobodni i ne smiju se koristiti u druge svrhe: u suprotnom, ako su građevine s obje strane, putovi će se trajno suziti«. Tako će i Rašu uz dolinu potoka Krapna morfološki određivati i magistralna cesta Rijeka — Pula, koja prolazi paralelno s gradom, ne zadirući u gradsku strukturu.


Jedinstveni fašistički stil

Osobitu pozornost Pulitzer će posvetiti oblikovanju gradskoga središta — glavnoga gradskog trga na kome se nalaze najvažnije javne zgrade: Crkva sv. Barbare, općina, hotel, pošta, Dom Balilla, Casa del Fascio, radnički dom i kino. Motivom trga Pulitzer međusobno povezuje razdvojene gradske cjeline stvarajući svojevrsnu agoru na kojoj istovremeno odvaja svjetovnu od duhovne vlasti dijagonalno sučeljavajući crkvu sv. Barbare i Casu del Fascio. No, ono što je glavna karakteristika tog trga jest da Pulitzer na strogo ograničenu prostoru daje pregled svih relevantnih pravaca talijanske arhitekture tridesetih godina od funkcionalizma, talijanskog realizma, novenčetizma, do novoga klasicizma (tzv. Stile Littorio). Važno je istaknuti da je zbog istodobna postojanja tih smjerova u razdoblju fašističke vlasti u Italiji gotovo nemoguće odrediti jedinstveni fašistički stil, onakvim kakvim ga prepoznajemo i određujemo u tadašnjoj nacionalsocijalističkoj Njemačkoj u obliku megadimenzioniranog neoklasicizma i državne politike koja se na brutalan način obračunala s modernom i njezinom tradicijom ravnih krovova. Za razliku od Trećeg Reicha, Italija modernu prihvaća kao novu tradiciju što omogućava istovremeno djelovanje čak nekoliko različitih arhitektonskih grupacija — Novocento koji predvodi arhitekt Giovani Muzio, racionalizam i Grupu 7 pod vodstvom arhitekta Giusepea Terragnia te tzv. liktorski stil arhitekta Marcella Piacentinija. Zbog različitog odnosa prema modernosti 1932. prilikom organiziranja izložbe talijanskoga futurističkog aeroslikarstva dolazi do žestoka ideološkog sukoba između talijanskih i njemačkih umjetnika u kojima će posljednju riječ dati Hitler stavom »da su futuristi u istom košu s kubistima, dadaistima i inim neprijateljima koji kvare njemačku umjetnost«.

Anegdota s Duceom

Iako će većina tadašnjih arhitekata biti deklarirani fašisti poput Terragnia, autora glasovite Cassa del Fascio u Comu, koji dobrovoljno odlazi i na istočnu frontu, jedino je Piacentinijev liktorski stil 1932. bio proglašen službenim državnim stilom, kao kompromisna mješavina modernosti i neoklasicističke monumentalnosti. Taj kompromisni amalgam modernizma i neoklasicističkog monumentalizma doći će do potpuna izražaja u Piacentinijevoj zagrebačkoj Assicurazioni Generali (1938). Izraziti primjer liktorskog stila u Raši izvedba je gradskih vrata — ulazne porte uz glavni trg i zgradu Casa del Fascio. No, Pulitzer će suprotno tadašnjem monumentalizmu sličnih ostvarenja mjere svoje porte prilagoditi mjerilu grada. I upravo u tom detalju sadržana je, kako piše Valušek: »Ingenioznost Pulitzerova rješenja (premda je riječ o kompilaciji već postojećih, recentnih uzora ideološko-frazeološkog tipa)... kako u mjeri grada, tj. »niskosti gradnji, tako i u činjenici da je visina porte idealno iznivelirana s visinama bočnih zgrada, pa se porta doima kao proboj ili izboj u kontinuiranom zidnom plaštu zgrada, tj. trga«. Mogli bismo reći da u Pulitzerovu rješenju gradske porte nije sadržana samo njegova ingenioznost nego i njegov ideološki stav prema fašizmu, koji osobito dolazi do izražaja primjerice u realizaciji Crkve sv. Barbare, čija armiranobetonska konstrukcija paraboličnih lukova asocira na izvrnuti rudarski vagonet, ali i na drvenu konstrukciju rudarskog okna koja negdje u svojoj dubini nosi daleke tragove lokalne graditeljske tradicije. »U Istri, vjekovnom mjestu susreta triju velikih europskih kultura, romanske, slavenske i germanske«, pisat će Valušek, »nastao je grad čiji je arhitekt (podrijetlom Židov, mađarskih korijena) znao spojiti dijelove tih tradicija u jednu novu vrijednost. Od Romana je preuzeta sama gradogradnja, od Slavena lokalna graditeljska tradicija, dok od Germana pojam i smisao Gesamtkunstwerka, kao idealne pozicije umjetnika koji projektira i dizajnira sve — od grada samog, preko arhitekture do urbane i interijerske opreme«.

Pulitzerov stav prema fašizmu došao je do izražaja vrlo rano, u već spomenutoj anegdoti s Duceom, ali još je izrazitiji u njegovu odlasku s obitelji u Sjedinjene Države 1939, gdje se seli pod izlikom uređenja talijanskoga paviljona na Svjetskoj izložbi u New Yorku. Ondje će Pulitzer projektirati brojne vile na Beverly Hillsu, a također će raditi i kao filmski scenograf. U Italiju se vraća nakon rata radeći kao i prije na uređenjima brodova i sudjelujući na brojnim natječajima. Gustavo Pulitzer Finali umire 16. travnja 1967. nakon duge i teške bolesti.

Post festum, točno šezdeset godina nakon izgradnje Raše, poznati istarski arhitekt Antonio Rubbi će napisati: »Danas kad su konačno arhitektonske vrijednosti postale odlučujuće u izricanju općeg suda o visokom stupnju umjetničke vrijednosti Raše, trebalo bi to rudarsko naselje proglasiti spomenikom modernog građenja Istre. Avangardni tragovi moderne arhitekture toliko prisutni u Raši trebali bi konačno biti zaštićeni!«  (Izvor: Matica Hrvatska www.matica.hr)

(croinfo.net arsia team)

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

3070827
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
8111
10229
8111
3003436
8111
155071

Vaš IP: 107.21.152.198
Sad je 01.09.2014 20:32:20