Vijesti iz regije

Vijesti iz regije

IVAN ROGIC NEHAJEV: Riječki Stari Grad (1998.)

Korisnička ocjena:  / 4
LošeNajbolje 

U knjizi "Stari grad moje mladosti" iz pera autora Ivana Rogića Nehajeva izašao je ovaj prekrasan esej o riječkom Starom Gradu. Pročitajte ga do kraja, Riječani i vi koji Rijeku volite. Jer mi volimo grad koji teče.

 

Klik na slike otvara veće!

 

Ruševnost, vedrina i osporena svetost

Pogledamo li samo za nijansu odlučnije, a nije neopravdano reći i: okrutnije, na zbiljnost Staroga grada ove, devedeset i osme godine, naoko šaljiva tvrdnja da je u njemu više novoga nego staroga poprijeko se pretvara u skoro banalnu rečenicu. Ona nam dopušta izravno osumnjičiti ponajprije samo ime: Stari grad. Računajmo: zgrada ("Emilijeve") banke, sklop kuća oko policijske uprave, robna kuća Korzo, rekonstruiran Koblerov trg, druga robna kuća, kavana "Dva lava"... samo su početak dojmljiva popisa novograđevina u Starom gradu. Dodaju li se tomu novograđevine iz razdoblja što prethodi razdoblju spomenutih poduhvata (primjerice, zgrada Pedagoškog fakulteta) sklonost osporavanju imena Stari grad ne može se baš olako prokazati priručnom optužbom da je po srijedi posebna vrst zasukanosti, analitičke i osjećajne. Jer već i zgoljni opažaj nudi zaključak da bi ime: Novi grad, bolje pristajalo, ako baš i ne cijelom području što smo ga navikli zvati starogradskim, onda svakako dobrom dijelu. Ipak, prijedlog je, zna se, šašav. Namjerno smo uporabili oblik: zna se. Iz njega nedvosmisleno proizlazi da se pouzdano ne zna tko zna da je ime: Novi grad, šašavo; a ni zašto je šašavo. Ali smo, paradoksalno, pripravni od prve povjerovati da je tome tako.

Starogradsko mjesto, dakle, zahvaljujući posebnoj značenjskoj ustrajnosti, gotovo autonomno, a to, ponajprije, znači neovisno o posebnim voljama u zajedničkom iskustvu, brani svoje uzbaštinjeno ime. Dakako da je uporaba pridjeva "Stari" u tom imenu riskantna. Razlog je jednostavan: od, grubo uzeto, kraja prošlog stoljeća novo nije samo skromna oznaka netom nastala predmeta; novo označuje puno više: ne samo netom nastali predmet, (biće ili stanje), nego i vredniji. Ima suvremenih pisaca koji vole rabiti zbirnu riječ: novoća, označujući njome posebnu silu mijene u modernim društvima. Novo je buduće, a buduće je životni poticaj. Neovisno o tomu što nam zdravi razum govori da je skicirana jednadžba nešto zamršenija nego kakva je ponuđena, malo je onih koji se tom prostodušnom shematizacijom neće dati očarati. Uzme li se ona za uporište praktična djelovanja u mreži odnosa koji se na taj način oblikuje svaki predmet, (biće ili stanje) s pridjevom: stari (o,a) već unaprijed postaje krivcom samo zbog toga što nije dostatno nov. Tom se pravorijeku ne mogu ukloniti ni stari gradovi. Zato se ustrajna uporaba takva imena može, paradoksalno, označiti i kao jedna vrst lakomislenosti (njihovih žitelja ili njihovih uprava).

Jesu li iznesene tvrdnje pretjerane, neopravdane? Nije isključeno. Ali u hrvatskoj urbanoj povijesti lako je naći više primjera uspješnog uklona neugodnim posljedicama što ih izazivlje označiteljska ustrajnost pridjeva "stari" u imenu grada. Nudimo tri slučajno odabrana.

U Zagrebu stari grad štiti se pridjevom "gornji". Premda je, strogo razgraničeno, područje zagrebačkog starog grada veće od područja gornjeg grada, isti pridjev, gornji, uspješno označuje i one dijelove koji mu po povijesnom pravu ne pripadaju. Sam pridjev, pak, dopušta da se ono što je staro u isti mah predoči i kao ono što je u visini (gore). Treba se sjetiti i helenske tradicije: akro/polis doslovno znači grad u visini. Na taj se način, nesumnjivo, uspješnije i štiti. Ako ni zbog česa drugoga, onda zbog činjenice da je lako naći više moćnih sudionika društvene igre koji sebe prirodno zamišljaju "gore". I na taj način, posredno, postaju zaštitnicima mjesta u visini. Nije se, zacijelo, teško složiti s pretpostavkom da bi zagrebački Gornji grad puno brže propadao (nego što propada) kada "gore" ne bi stolovao recimo Hrvatski državni sabor.

U Dubrovniku stari grad jednostavno zovu Gradom. S velikim slovom G. Svima je jasno da je zbiljski Dubrovnik i širi i veći od starog središnjeg dijela. Ali samo taj dio određuje onu razliku koja određuje i dubrovačku posebnost, da ne velimo identitet. Bilo je, dakako, i u Dubrovniku dežurnih optimista koji su u Gradu htjeli iznova graditi (i, dakako, raseljavati tamošnje stanovnike). Ali su naišli na neočekivanu, i, treba li rećl nesavladivu, prepreku. Dubrovčanima, baš zbog toga što im je stari grad jednostavno Grad, nije naprosto moguće ponuditi onaj uvjerljivi dokaz koji bi bio dostatan za nadmoć novoga u njemu. Budući da je Grad, a ne tek stari grad, on je Grad za sva vremena, kako izum grada i nagovješćuje. Pravo na neprolaznost što ga, na taj način, Grad stječe, čini ga pogodnim za mnoge sudionike društva kojima je, takoder, do neprolaznosti, u rasponu od ustanova gradske samouprave do crkava i banaka. Na taj način Grad opet lakše dolazi do prirodnih saveznika u svojim odmjerama s vremenom.

U Splitu srce starog grada zovu, vrlo točno, palačom. Carskom. Premda se praktična nebriga za palaču i više nego okrutno sveti tom herojskom pridjevu, on vrlo uspješno dijeli skorojevićevske tlapnje i investicijsku hitnju od graditeljske obzirnosti. Činjenica da je splitski stari grad carska palača, a ne samo stari, unaprijed dakle, zaustavlja moguće popravljače. Pridjev, doduše, nije tako pogodan za savez s onima koji su prirodno zainteresirani za obranu splitskih starina (kao onaj zagrebački ili dubrovački), ali, barem je dobrom preventivom.

Vjerujem da su spomenuta tri primjera dovoljno uvjerljiva. Rijeka, na žalost, svom starom gradu nije uspjela dopisati, kao spomenuti gradovi, spasonosne pridjeve s pomoću kojih bi se lakše branila njegova ustrajnost. Naprotiv, već od, Mariji Jurić Zagorki inače začudnjuće simpatičnog, Josipa II, (dakle, od kraja 18. stoljeća), Rijeka se želi dogoditi drugdje, samo ne u Starom gradu. Budući da riječki Stari grad nije ni Gornji, ni Grad, ni Palača, nego, naprosto, skromni Stari grad, taj (novi) riječki san on više ne može udomiti. Premda Nedjeljko Fabrio u svojim "riječkim" romanima posebno ne istražuje klizanje riječkog grada iz životne zbilje u daleke slike sanjarije, on okrutno točno podsjeća na mjesto Starog grada u Novoj Rijeci. Podsjećamo: majka jednog medu budućim junacima duologije je iz Starog grada. Na porodu ona umire, ne dospjevši vlastitu sinu ništa dati u baštinu, ni jednostavnu nježnost prvog materinstva ni jezik ni ime. Samo nelagodu što je njegov korijen, eto, u jednoj priprostoj starogradskoj prizemnoj kući kraj Gomile, gdje je prostoproširena rečenica več prava raskoš duha, a pjesma u oštariji kraljevska svečanost.

Vjerojatno je mnogima promaklo da je riječki zatvor, znamenita Vijaroma, baš tako, Vijaroma, na neobičnu mjestu. Povjesničari nas uvjeravaju da je na tom mjestu bilo sjedište gradskog kapetana (Kaštel). Kapetan je, poznato je, bio upraviteljem grada u ime vlasnika, feudalnog gospodara. Kapetan, dakle, stoluje u kući gdje bi inače da je stalno nastanjen u gradu, živio feudalni gospodar. Drugo ime za te kuće su: dvorac ili palača. U najgorem slučaju ona se "adaptira" u lazaret. Neobično je, premda povjesničari točno znadu kako se to dogodilo, da je u vrijeme nas današnjih tamo, ni više ni manje, nego zatvor. On je tamo i daleke pedeset i četvrte, kada su uslikane slike u ovoj knjizi. Ne mogu priseći da sam, svakodnevno landrajući s klapom po ondašnjim kantunima oko crkve Sv. Vida, bio time posebno pogođen. Ali mi je nebrojeno puta sijevnulo da se igramo takoreći u dvorištu gradskog rešta, i da je to, eto, ipak neobično. Još mi je neobičnije bilo da za to ni malo ne haju ni časne sestre dok se s nadnaravnim mirom pripremaju za večernju misu u Svetom Vidu. Ni gospođa Fani, ma što gospođa, samo Fani, dok s prozora svoga stana na drugom katu na entom broju u Medulićevoj, vedro i strpljivo, uhodi žamor na ulici. Samo je vjerojatno da je taj žamor "farbao" zatvoreničku svakodnevicu; zvonjava sa Svetog Vida posve sigurno.

Nepravedno bi, dakako, bilo pamćenje o Starom gradu ekskluzivno zarobiti činjenicom da je Rijeka, čim je uzmogla, od prvobitnog feudalnog dvorca i kaštela načinila - tamnicu. Toliko više sto preinaka, nesumnjivo, otvoreno optužuje, ako ni zbog česa drugoga onda zbog manjka tankoćutnosti. Dodatna je neugoda i u tomu što se taj manjak i više nego dobro uklapa u višekratno ponovljene opise Rijeke kao grada bez duše. Nisu opisi ograničeni samo na razdoblje prve modernizacije, na prijelazu iz prošlog u tekuće stoljeće. Oni su, naprosto, obični doživljajni sažeci i stranaca i domaćih, pod uvjetom da i jedni i drugi imaju samo nešto izvježbaniji dar zapažanja. Nepravedno je, najprije, zbog toga što na strani Staroga grada suprotnoj onoj koju omeđuju Via Roma i zatvor leži pravo riječko gradsko čudo - Korzo.

Točno: čudo. Evo zašto. Onda kada Korzo, sa svojim nedodirljivim pješacima i šetačima, velikodušno dopušta svima na njemu slobodno usidriti najbolje početke vlastitih Ijubavi, i najvedrije slike prve mladosti, drugi hrvatski gradovi o takvoj ulici mogu sanjati. Sada je to već daleko, ali još ima mnoštvo Ijudi koji pamte kada i kako su današnjim Trgom bana Jelačića u Zagrebu, a ondašnjim Trgom Republike, gruvali automobili. Nisu to bile ne znam kakve brzine, šezdeset, sedamdeset na sat; ali je bilo sablasno dijeliti ono siromašno i raskošno stajanje na Trgu sa sirovošću tipova za volanom. Rijeka, začudo, u takvu klopku nije upala. Dubrovački Stradun i riječki Korzo više su desetljeća nakon Drugog svjetskog rata jedina pješačka kraljevstva u ondašnjim hrvatskim gradovima. Na njemu su i oniže Grobničanke pognute pod tovarima mlijeka, i prvi dođoši, svi odreda sitni kao krumpiri, koji žure u lučki mrak, i zaigrani, a patetični, gimnazijalci prve i druge (riječke i sušačke) gimnazije i već profesionalni šverceri kinokarata tih dalekih godina jednako uvjerljivi. Ono je zajednički dnevnjak gdje svatko prispjeli može naći svoje mjesto gdje će zastati; i svoju putanju na kojoj će sresti baš onoga koga želi; i svoj put u škuro s onom Ijubavlju s kojom se škurina prirodno dijeli.

Korzo se, poznato je, ne nastavlja na Stari grad. Bolje je reći da ga oplakuje; ni manje ni više nego sa tri strane. Osim onom najdužom, od Nebodera do Kazališta, još i ulicom Garibaldi na istoku a Dolcom na zapadu. Nisu ni Dolac ni ulica Garibaldi, strogo promatrano, Korzo. Ali se ne mogu ni zamisliti ni jasno odrediti bez njegove nehajne vedrine. Pedesetih godina na Korzu još nema ozbiljnih tragova gradskih popravljača. Dolje je obični asfalt, istina malo bolje izglancan pod udarcima tolikog broja nogu, gore su pročelja što jedva pobjeđuju vlastitu oronulost, javna je rasvjeta, blago rečeno, štedljiva, a približno na svakih stotinjak metara poprečno su obješeni javni zvučnici. Birtije i slastičarnice samo su za nijansu uljudnije od onih u Starom gradu. Tko drži da je ocjena prestroga neka se prisjeti kavane, ma što kavane, oštarije "Učka" prije Emilijeva preuređenja. Dobro, u "Učki" su ipak konobari znali svoj posao; njihova stroga lica zapravo su i jedinom branom koja ne dopušta pamćenju izjednačiti je s, primjerice, "Papalinom", u Starom gradu.

Pa unatoč pobrojenim, i sličnim, znacima gotovo staračkog zamora na koži i licu Korza, granica izmedu njega i Starog grada bila je jasnija od državne granice sa susjednom Italijom. Nije ta jasnoća poduprta samo brojnošću Ijudi što se svakodnevno okupljaju na Korzu a oprezno obilaze Stari grad. Nije, vidjelo se, posebno poduprta ni graditeljskom kakvoćom pločnika i pročelja. Tko je ikada imao priliku zaviriti u portune i na stubišta kuća na Korzu, zna da su se samo rijetke ozbiljnije razlikovale od onih u boljim dijelovima Starog grada. Vonj mokraće, polutama i zapuštenost bili su zajednički. Nije poduprta ni klimatskim prilikama. Na Korzu je, doduše, više sunca ali je i buka okrutnija. Kada o tomu

razmišljam danas, sklon sam jednostavnu zaključku kako je Korzo voljeno. Ono je prvo mjesto kamo je Rijeka iz Starog grada odbjegla. Zato se očito ružnoća pojedinih njegovih dijelova velikodušno oprašta. Starom se gradu, naprotiv, optužnica povećava.

Ali unatoč toj, i više nego jasnoj, granici izmedu Korza i Starog grada njihova je veza neraskidiva. Za Starograđane Korzo je izvanjski svijet, tu odmah iza portuna. Za Riječane, sjaćene na Korzu, Stari je grad područje sjene u koje se čovjek sklanja zbog posebnih razloga, neovisno imaju li oni lice priručne putane, glas klape za briškulu ili figuru brice "za gospodu", osobito užurbanog subotom popodne. Za mnoge je, pak, Stari grad posebno važan jer je nenadoknadivi "paralelni put" kroz gradsko srce.

Hrvatski primorski gradovi imaju jednu, inače pomno sakrivenu, manu. Obično su jednoulični gradovi. Želite li koga sresti protiv njegove volje, izađite na Korzo. Dotičnik nema kuda nego proći - samo Korzom. Dostatno je podbočiti dobro odabrani kantun i uspjeh je zajamčen. Dok ste onaj koji lovi, položaj u jednouličnom gradu i nije neudoban. Ali kada se prometnete u žrtvu stvar postaje ozbiljna. Jer drugog puta nema. "Paralelni put" Starog grada bio je, dakle, mnogim Riječanima spasonosan. Ušli biste u polumračne, jedva osvijetljene kalete, već tamo na početku ulice Garibaldi i dopustili da vas njihova tiha topološka pamet povede. Izašli, točnije: izronili, biste van mirni i nevidljivi na drugom kraju, pored hotela "Bonavia", ili, štoviše, pred kino "Partizan" i bar "Plavi Jadran" kao da ste biće iz stripa.

Gradenje robne kuče "Korzo", unatoč "domaćem" imenu, razočaralo je ponajviše množinu Ijubitelja te alternative. Odmah pokraj glavnog ulaza s Korza, kroz gradski toranj, kuća je kao oveći tanker naprosto sjela na dušnik Starog grada i presjekla jednu medu glavnim žilama paralelnog puta. Ambicioznima je, dakako, ostala mogućnost rabiti Ulicu žrtava fašizma. Ali ona je već i ranih pedesetih godina bila cesta a samo za nesreću i ulica. Na njoj šetači nisu imali što tražiti. Koliko su i kako Korzo i Stari grad razdvojeni, a svezani onih godina, dobro pokazuju i lučke mijene. Kada je luka pozornicom svečanosti, Korzo je u njih prirodno uključen. Neovisno je li to državna smotra i parada u čast stranog državnika (prispjelog brodom) ili koje od prigodnih prenemaganja u čast ovoga ili onoga, a prema kojima je socijalizam inače njegovao bolećivu sklonost, Korzo je mjesto koje se pokazuje i gdje se zbiva dio propisanih svečanosti; Stari se grad, naprotiv, ne pokazuje. Pak, u dnevnom životu lučkog svijeta Stari je grad i više nego obvezatan. On je prvo stanište preprodavača povrća i vina s otoka; on je i prva adresa švercera tada već vrlo cijenjenih traperica; on je bliska alkoholna adresa mornara nakon višemjesečnih ili "samo" višednevnih putovanja; napokon, on je i najbliži, premda samo pučki jeftin, izlog cura za novac. Nisu one, dakako, na štajgi samo u Starom gradu. Njihova se poslovna topologija u Rijeci malo razlikuje od onih u drugim gradovima, sve dok im poslovne stilove nije dalekosežno promijenila šezdesetih godina organizirana industrija zadovoljstva na onda dalekom Zapadu. Ali je nekoliko likova, stalno nastanjenih u Starom gradu, i prirodno sljubljenih s njegovom zapuštenošću, ostalo višedecenijskim znakom starogradske zbilje, slično svecima, ridikulima ili ljudima s posebnim moćima. Malo je komu i danas jasno kako je mitska Irma uopće i mogla doći u priliku prodavati zadovoljstvo kada je cijeli njezin izgled izazivao uglavnom pomisao na žrtvu. Za razliku od nje, Keti, u naraštaju poslije, već je primjer novog poslovnog duha. Ona je umjetna plavuša u haljinama što neodoljivo podsjećaju na one u holivudskim filmovima. Ali unatoč toj ambicioznoj scenografiji ni ona ne ostavlja Stari grad. Gotovo paradoksalno, Stari je grad zapušteno, ali prisno sklonište, gdje, ako ništa drugo, optimizam što ga poredak voli i nagrađuje nije dužnošću. I gdje se propada spokojno a neutješno.

Unutrašnji atlas Staroga grada nezamisliv je bez svoga ishodišta: Koblerova trga. Na njemu je posebno očaravao neveliki kameni stup (stendarac) s nekoliko isto tako kamenih bankina za sjedenje. Je li bio "stup sramote", kako su ga, ne bez zlobe zvali, ili naprosto spomenikom iz minula razdoblja i nije jako važno. Dobro je samo znati da je tamo bio donešen u novije vrijeme i da je poslije odnešen na trg pred Municipij. Novi položaj, premda časniji, postao je, u isti mah, i okvir nove osame. Obvezatno je, pak, znati da je na Koblerovu trgu središtem jednoga, premda nevelika, svijeta. U prijepodnevima služio je mulariji za igru. U kasnim popodnevima, napose kada je bilo toplije, tamo su se skupljala šarena društva susjeda, besposličara, pijanaca potrebitih predaha i dečki pripravnih na večernji pohod na grad. Naspram ruševnih pročelja i nezatomljivih tragova vlage i trošnosti zvuci njihovih gitara odjekivali su, zacijelo posve nehotice, prkosno. Iznenadio sam se s koliko je oštrine Milan Kundera, u jednom tekstu što sam ga pročitao puno godina potom, odčepio svu svoju dugo zatomljenu antipatiju spram gitare. Najveća mu je optužba koju sam upamtio da je ona - vulgarna. U mojemu iskustvu, a i u iskustvu mnogih, barem po godinama meni srodnih, gitara ima suprotni predznak. Ona je bila jednom od glavnih sprovodnica novih slika o životu. Premda su mnoge među njima bile izravno skinute s filmskih predstava u kinu "Partizan" i "Garibaldi", poduprte lupanjem po gitari izgledale su uvjerljivije. I lakše su se voljele; i, treba li reci, oponašale. Skupljeni oko tih zvukova, i oko stupa za kojega se nije posve točno znalo je li mjesto kazne ili mjesto utihe, dečki su se u ona duga Ijetna i jesenska predvečerja i ne znajući pripremali za odlaske. Neporecivo. Imaginarni atlas koji odpočimlje tim stupom širi se prema Južnoj Africi i Kaliforniji, Argentini i Španjolskoj. I, dakako, prema najbližima: Italiji i Njemačkoj. Zato više i nisam posve siguran da su imena Teo, Čanči, Jambrek, Vjeko, Mario, Tonči ili Aldo imena stvarnih osoba. Na jedan meni još i sada čudnovat način svi su (smo) znali da će tamo pokraj stupa ostati malo tko. I da ni sam stup neće biti pošteđen.

Kada se jasnije razmisli rana slika Marlona Branda u kožnoj vjetrovki i na motoru, bila je nesumnjivo najmoćnijim kolektivnim predloškom prvih ondašnjih mladenačkih slika s drukčijom budućnošću. Te su slike posve očekivano prometnule švercere traperica i kožnjaka u ugledne figure dobronamjernih tipova. Nije ta slika glavni razlog, ali je, zacijelo, i ona odigrala važnu ulogu u izraženijoj sklonosti starogradskih mulaca motorima i motorističkim priredbama. Jasno je da je skupoća makina u najvećem broju slučajeva tu sklonost zaledila u nekoj vrsti apstraktna, a trajna, interesa. Ali je bilo i s(p)retnika koji su, tko zna kako, uspijevali zajahati i prave makine. Ta ih je sposobnost, makar samo na trenutak, činila bliskim bogovima. Namjerno izbjegavam prednosti usporedbe. Propeti na, nerijetko tek sklepane, jawe ili puchove, u kožnjacima i cipelama s pomno nadziranim špicevima, oni su u očima svojih sudrugova zbilja bili bića dotaknuta milošću. Oni su, eto, pred našim očima uspijevali stići do one druge slike gdje je starogradska skučenost nestajala u obećanjima mjerenim desecima konjskih sila i gdje je sloboda imala nepatvoreni miris čistog - benzina.

Danas su mi ta prenemaganja zabavna. Spretnijima su i predmet znanstvene analize. Najsmješniji je, zapravo, onaj duboki patos s kojim su se dotjerivale prividne sitnice kao što su uskoća nogavica na trapericama, raspored zakovica ili boja košulje. Dijelim "konzervativno" uvjerenje da je ta sposobnost jedna medu središnjim sposobnostima potrebnim za građanski život.

Spomenuti je patos zacijelo utjecao da su nerijetki što su se skupljali oko stupa i gitare imali sklonosti borilačkim sportovima. Nije tu bilo veče odlučnosti. Ali je interes da se za kraće vrijeme nauče grifovi bio iskren. A ne treba podcijeniti ni blizinu ondašnjeg podruma, u susjedstvu kina "Partizan", gdje se u kasne večernje sate sve to moglo naučiti. Mnogima je TAK bio zamjena za obitelj. Tko nije imao strpljivosti za borilačke sportove, ne može znati koliko su oni, napose boks i slobodno hrvanje, slični - baletu. Jasno je da starogradski dečki, osim onih iz sređenijih i sretnijih kuća, nisu marili za kazalište. Pogotovo ima li se na umu s koliko je ono napora, tada, i samo nastojalo preživjeti. Pa mu i nije ostajalo bog zna koliko snage za privlačenje dečki u trapericama. Zato im je i zamisao o baletu bila strana. Ali baletna stilizacija borbe u ringu ili na strunjači bila im je prirodna.

Možda jedna razlika slučajno podvučena u boksu najtočnije govori o unutrašnjoj mijeni Starog grada onih godina. Razlika je određena parom boraca, jednog teškaša a drugog poluteškaša. Prvoga su upamtili pod zvučnim nazivom Persoljo. Kako se to točno piše i je li naziv točan, ne znam. Ali pouzdano znam da je riječ o tihom čovjeku koji je govorio rijetko, zacijelo jednom tjedno, uljuđenu i punu nenametljive dobrote. Bio je nagluh što se pokazalo fatalnim. Tijekom jedne borbe sudac je naredio "brejk" s obvezatnim korakom nazad. Protivnik je suca čuo točno, a Persoljo zbog nagluhosti nije, nego nastavio borbu. Budući da je protivnik spustio ruke, vjerujuči da ga sudački uzvik štiti, Persoljo ga je poslao ravno na pod. Protupropisno, dakako. Diskvalifikacija je bila trenutna. Tiha sjeta s kojom je Persoljo odstupio bila je gotovo doslovna kopija sjete starogradskih pročelja. Nekako se neopaženo u njima i rastopio.

Njegova opreka bio je lik pod zvučnim imenom Trkulja. Ni za njega ne znam kako se točno piše i je li naziv točan. Bio je glasan, neuredan, pouzdajući se u sposobnost primanja udaraca i u navodnu jaku desnicu. Sve je medutim završilo višestrukim modricama po licu i želucu. S njim boks više nije imao pravo na privilegij borbenog baleta. U vrijeme kada se on okušao u tom čudnom umijeću, Stari grad jedva da je još mjesto. Bez tragova ne samo nadmoćne, nego ikakove, elegancije, osim neposredno oko crkava, i sam je tijelo za inkasiranje modrica.

S tog središnjeg mjesta unutrašnjeg atlasa Stari se grad račva i proteže s malo dosljednosti. Odlučniji gesti pričuvani su za crkve, municipij, i, recimo, tri trga: Grivicu, Trg Municipija i na istoku neobičnu Piazza dei Tre Re. Sva ta mjesta, medutim, čine se oteta polaznoj nedosljednosti, a ne posljedicom jedne volje koja im, za duže vrijeme, jamči trajnost. Zbog toga nisu ni u zajedničkom riječkom pamćenju stekla odlučnije atribute.Primjerice, Trg ispred Municipija bolje se pamti po zametnutoj praznini nego li po projekcijama Ijetnog kina. Grivica se bolje pamti po policijskim ambicijama da ga nadzire kao svoje neposredno susjedstvo nego po misnim ritualima. Piazza dei Tre Re jasnija je po svojim sjenama, koje bolje pašu u kakvo unutrašnje stambeno dvorište, nego li po dobroti kinooperatera u kinu Garibaldi koji je starogradskoj djeci velikodušno dopuštao viriti u kinodvoranu. U razdoblju kada se formira naše pamćenje o Starom gradu on više nije sposoban ni onim rijetkim javnim parcelama određivati označja i silnice. Tko se još sječa tople prodavaonice kruha u Medulićevoj ili jeftinih cipela na Koblerovu trgu, patvorena vina na Grivici ili drogerije tamo prema kosom tornju? Tko se još sjeća nas samih u ulogama dobronamjernih i bezbrižnih prolaznika gradskim pamćenjem? Jesmo li zbilja tamo bili kada je trebalo i kada se moglo?

Kopnenju života u Starom gradu crkve kao da su se odhrvale. Gore prema Školjiću stoji Sveti Vid; dolje skoro na samoj Fiumeri crkva je Uznesenja Blažene Djevice Marije, "vela crikva" ili, kraće Duomo. Zapadno je crkva Svetog Jeronima, za razliku od prvih dviju samostanska a ne župna. Premda oko njih, takoreći u njihovu dvorištu, tutnji danas kaotična riječka industrijalizacija, začudo na njihovim građevinama nisu tako očiti znaci zapuštenosti. Oni su vidljivi uglavnom stručnom oku. Usporedi li se njihova "koža" s "kožom", recimo zagrebačkih ili splitskih crkava teško se je oteti dojmu da su pročelja starogradskih crkava nadzirana s više strpljivosti i opreza. Nasuprot tomu, postupni gubitak prava na neposredni okoliš u Starom je gradu drastičniji. Parkirališta su, primjerice, odmah do zida crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije ili crkve Svetog Vida. Ulični tijek izravno oplakuje ulaze u sve tri crkve. Udaljenost okolnih kuća, bez ikakve crkvene ili srodne namjene, nije veća nego što su granice nametljiva susjedstva. Premda pedesetih godina u Starom gradu još nije uznapredovala divlja utakmica za javni prostor, sužavanje njegovih granica oko starogradskih crkava već je običajnom činjenicom. U sužavanju je, nerijetko sakriveno i nestajanje, brisanje. Samo se još povjesničari sjećaju crkvica i kapelica u Starom gradu posvećenih, primjerice, svetom Mihovilu, svetom Roku, svetom Kuzmi i Damjanu, svetoj Barbari, svetom Duhu, napokon, trojici Svetih kraljeva. Zapravo tri velike crkve su tri jedine preživjele crkve. Prihvati li se takva formulacija, polazni dojam kako su se crkve uspješnije odhrvale kopnenju života u Starom gradu nije više tako uvjerljiv. Ostale su one zaštičene samostanskom ustrajnošću (sveti Jeronim) i one u ulozi župnih crkava, dakle, kuća gdje su udomljeni povlašteni zaštitnici Starog grada.

U ozbiljnijim analizama tipičnih promjena u hrvatskim starim gradovima skicirane se najčešće nazivaju simboličnom banalizacijom. Riječ je o promjenama koje početnu važnost pojedinih zajedničkih simbola, kakvi su i crkve, sustavno smanjuju, svodeći ih na razinu gdje su jednako (ne)vrijedni drugim poslovima kakvi su, primjerice, trgovina, promet, ili što srodno. Zato gotovo da i nije neočekivano što se pokraj Svetog Vida nalazi zatvor i zgrada policije, ili pokraj Svetog Jeronima dinosauruska robna kuća. Pedesetih godina nema, dakako, robne kuće. A zatvor i policiju u susjedstvo Svetog Vida nisu dovele socijalističke vlasti. Promjene, dakle, nisu posebnim izumom novijeg razdoblja. Ali ih se ono nije ni odreklo.

Usporedi li se način na koji starogradske crkve razgovaraju sa Starograđanima s onim na koji suobraća trsatska bazilika, primjerice, onda izbija na čistinu jedna vrst suzdržanosti, gotovo daleke svetosti, koja je povrh a nije u muci Starog grada. Ponajviše zbog obilja zavjetnih darova, ali ne samo zbog njih, trsatska bazilika ima uvjerljivost nadnaravnog stripa. Ona je puna tragova osobnih veza Ijudi u nevolji s nebom. U starogradskim crkvama njih nema. Ima tragova nekoliko prijetećih priča, a najviše okamina onih koji su grad nepovratno napustili, nakon što su minula razdoblja njihova gospodstva. Nema sumnje da su one pod svojim krovom pružale utjehu i utočište. 0 tomu, posredno, govori i naslov "Duomo", koji se ustrajno dopisuje crkvi Svete Marije. Ali ono marijansko strujanje izmedu grada i neba, što se bez grižnje savjesti može predočiti živošću stripa, u starogradskim je crkvama teže osjetiti. Premda, vidjelo se, socijalističko razdoblje nije izmislilo crkvama neprilična susjedstva, zatvaranje potrage za svetošću u rezervat nastrana ili zastarjela ponašanja, što ga je ono sustavno bilo organiziralo, nesumnjivo je pogodovalo daljnjem brisanju tragova prisutnosti izmedu grada i neba. Prvih pedesetih godina ta veza još nije tako stanjena kao desetljeće potom. Ali je očito da u oronulosti Starog grada crkve sudjeluju kao daleki svjedoci. Rjeđe i kao rame za plakanje.

U takvoj osami sjećanje najmanje boli. Ono ništa ne mijenja. Ono ništa ne planira. Samo na mah oživljuje likove i prizore nemarno porazbacane po labirintskim mrežama pamćenja. Nije prijeporno da i odveć veliko povjerenje u pamćenje može imati demonsku sjenu. Ali nije prijeporno ni to da su vježbe iz umiječa baštinjenja važne. Ne samo po jasnoću prizora koji su se zbili. Nego i onih koji će se odigrati. I ove fotografije, rađene najčešće bez nadzora majstora, sudjeluju u njemu. Nemojmo reći: tamo je grad kojega su svi ostavili. Jer točnija je rečenica: ovo je grad kojega volimo. I grad koji je našoj mladosti dao sjaj.

 

(croinfo.net regional team)

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

8945866
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
303
2503
10910
8912288
59437
82350

Vaš IP: 54.158.238.108
Sad je 19.10.2017 01:56:40