Vijesti iz regije

Vijesti iz regije

Posjet riječkoj sinagogi uz malo povijesti Židova u Rijeci

Korisnička ocjena:  / 2
LošeNajbolje 

 

Savez ortodoksnih Izraelićana je 1928. godine kupio zemljište u tadašnjoj ulici Via Galvani, današnja Ulica Ivana Filipovića, te pokrenuo inicijativu za izgradnju „ortodoksne” sinagoge kako bi se mladi okupili i sudjelovali u učenim razgovorima, molitvi i razmjeni mišljenja.

„Mala ortodoksna schull sinagoga” sagrađena je prema nacrtima projektanata G. Angyala i P. Fabbra, bez ukrasa i simbola na pročelju, asimetričnog pročelja s oblogom od kamena i crvene cigle koji joj i danas daje uočljivo koloristički izgled.

Sinagoga u Rijeci, vrijedan spomenik kulture i tradicije Židova ovog kraja, jedna je od ukupno tri sinagoge u Republici Hrvatskoj koje su „preživjele” razdoblje Drugog svjetskog rata i ostale sačuvane od potpunog ili djelomičnog uništenja (ili prenamjene).

Sinagoga danas ima prvenstveno spomeničko značenje i sjedište je Židovske općine u Rijeci.

Izvedbena varijanta zapravo je treće rješenje inženjera Angyala i Fabbra, koja je usprkos manjim izmjenama zadržala idejni duh projekta. Unutrašnjost hrama podijeljena je na predprostor i dio namijenjen obredima. Ritam triju prozora bočne fasade ponavlja se i unutrašnjosti u trima proporcionalnim jedinicama prostora. Dva sačinjavaju obredni prostor zajedno s balkonom iznad trećeg, odvojenog ulaznog dijela. Taj je balkon – „esrat naschim” namijenjen ženama koje su morale biti odvojene od muškaraca, pa ih je na balkonu skrivala rešetkasta ograda. Za vrijeme obreda vjernici su okrenuti prema „aaron-ha-kodeshu”, mjestu na kojem se čuva Tora – Sveta knjiga. U istom smjeru, prema istoku, okrenut je i rabin sa svoja dva pomoćnika, kantorom i hazanom. Njihovo je mjesto na istaknutom povišenju – „bima”.

Jedini ukras unutrašnjosti je oslikani vijenac ispod samoga krovišta i stilizirani vegetativni reljef ispod razine prozora.

Unutrašnjost sinagoge obnovljena je tijekom 2006., odnosno u cijelosti je dovršena 2008. godine prema projektu riječkog arhitekta Vladi Bralića.

 

Malo povijesti:

15. stoljeće

 

Najstariji poznati pisani podaci o Židovima potječu iz 15. stoljeća, kada u Rijeku pristižu Židovi s talijanskih obala Jadrana, posebno iz grada Pesare i pokrajine Marche.

Prema nekim izvorima prvo pisano svjedočanstvo o Židovima u Rijeci datira iz 1436. godine Terra Fluminis. Slijede spisi riječkog autora Antonia de Renna iz 1436. do 1461. godine, spisi koji uključuju potvrde o zaduživanju, ugovor o unajmljivanju radne snage i sl.

Židovi su za vrijeme povremenih boravaka u Rijeci stanovali u prostoru grada zvanom Zuecha ili Zudecca, što bi odgovaralo poznatom venecijskom izrazu Giudecca. Zudecca se nalazila u Starom gradu, jugoistočno od Katedrale sv. Vida. Njezin se nastanak može objasniti i praktičnim razlozima: lokalne su riječke vlasti, radi trgovačkog probitka, dolazile tada u doticaj s trgovcima židovske vjeroispovijesti i nastojale su im osigurati odvojen smještaj, gradeći i iznajmljujući im posebne zgrade gdje mogu prebivati. Tako su u Rijeku mogli dolaziti trgovci sa svih strana, prvenstveno s talijanske jadranske obale i Dalmacije, i mogli nesmetano obavljati vlastite obredne propise.

Možemo pretpostaviti kako su židovske nastambe vremenom zapuštene budući da tijekom 16. i 17. stoljeća više nemamo nikakvih vijesti o poslovnim dolascima Židova u Rijeku, niti se pojavljuju prilikom sklapanja bilo kakvih ugovora. To, međutim, još ne znači da Židovi ipak nisu povremeno dolazili i zadržavali se neko vrijeme u gradu.

Statut grada Rijeke iz 1530. godine nema posebnih odredaba o Židovima, ali u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci čuva se knjiga rabina Isaka Adarbija „Dibre Shalom” (Riječi mira) o propovijedima na hebrejskom jeziku tiskanim 1531. godine.

 

18. stoljeće

 

Izvjesno je da samostalna Židovska općina u Rijeci nije postojala do početka osamdesetih godina 18. stoljeća kada su i stvoreni svi potrebni preduvjeti za osnivanje jedne takve konfesionalne i etničke zajednice, izdvojene iz općevažećih pravnih i društvenih normi.

Tada je, naime, ustanovljena stalna trgovačka kolonija, odnosno, nacionalno-vjerska zajednica. Krajem sedamdesetih godina 18. stoljeća u Rijeci se trajno nastanjuje nekoliko židovskih obitelji koje su mahom doselile iz Splita. Jedan od osnovnih razloga njihova preseljenja svakako je iznimno težak položaj ondašnjih Židova na području Dalmacije koja je tada bila pod vlašću Mletačke Republike.

Krajem rujna 1779. godine Isak Mihael Penso zajedno s braćom Josipom i Leonom Venturom (Ebrei Spalatini), u svojstvu zastupnika svoje male zajednice, upućuju gradskim oblastima službeni zahtjev u kojem traže dozvolu za podizanje groblja nedaleko od gradskih zidina i osnivanje vlastite sinagoge – scole.

Ako bi se udovoljilo spomenutim zahtjevima, tvrde oni, u Rijeku bi zasigurno doselile još mnoge židovske obitelji iz Splita i nekih talijanskih gradova.

Čini se da su gradske vlasti ovu obvezu zaštite židovske zajednice od početka shvatile ozbiljno te su poduzimale rigorozne mjere protiv svakoga izgrednika koji bi na bilo koji način ometao odvijanje njihovih vjerskih obreda.

Gubernij je 27. rujna 1779. godine Dekretom dopustio Židovima da ustanove vlastitu bogomolju, „kehile”, pa je odlučeno da se ona otvori u privatnoj kući obitelji Penso. Obitelj Ventura tomu se protivila. Stoga je odlučeno da sinagoga ne bude više smještena u privatnoj kući, već u namjenskoj zgradi koju treba uzeti u godišnji najam. Zajedničke troškove za to ravnopravno su dijelili braća Ventura, Isak Mihael Pensa i Isak Levi.

Postoji podatak da su 1783. godine u Rijeci živjele četiri židovske obitelji (Ventura, Pensa, Levi i Piazza), sve podrijetlom iz Splita i bavile su se trgovinom, prodajom duhana, kože, tkanina te žitarica, rakije, meda i drugih poljoprivrednih proizvoda.

Za prvog poglavara i upravitelja riječke Židovske zajednice bio je izabran Isak Levi, sin Kalimanov, trgovac nastanjen u Trstu. Trgovačka važnost Rijeke postojala je sve veća što je pridonijelo doseljavanju novih obitelji.

Jozefinsko zakonodavstvo nastojalo je emancipirati židovsko stanovništvo i uklopiti ga u građansko društvo.

Protocollum, kao opći pravilnik u cilju stvaranja samostalne Židovske zajednice koji je riječkim Židovima omogućio ostvarivanje njihovih temeljnih građanskih prava zajamčenih tadašnjim austrijskim državnim zakonima, stupio je na snagu 26. studenoga 1781. godine, a bio je pisan po uzoru na tršćanski Regulamentum Judaeorum iz 1771. godine koji su dobili tadašnji Židovi „pod zaštitom zasebne milosti i blagosti” carice Marije Terezije.

Postojanje organizirane Židovske općine tijekom 19. stoljeća u Rijeci s posebnim hramom i grobljem za pogreb pokojnika po vlastitim ritualnim propisima otvaralo je mogućnost razvijanja drugih institucija prema tradicijama judaizma – tradicionalnih filantropskih humanitarnih organizacija, dobrotvornih, vjerskih i kulturno-prosvjetnih udruženja. Tako 1885. godine M. Adolfo Gerloszi, rabin riječke Židovske zajednice, zajedno s Antoniom Matersdorferom i Giuseppeom Treuschem, osniva karitativnu udrugu „Chevra Kadischa” – Sveto društvo, Sveto bratstvo.

To je najstarije riječko dobrotvorno društvo koje je brinulo o pogrebima i uzdržavanju općinskog groblja, društvo koje je svojim članovima pružalo pomoć i usluge u svakodnevnom društvenom i vjerskom životu te materijalnim potrebama. Svi su, uglavnom, bili članovi zajednice i zato se plaćao redoviti doprinos prema imovinskim mogućnostima. Prikupljeni je novac bio korišten za materijalnu pomoć siromašnima i oboljelima, za vjersku izobrazbu i općenito unapređenje vjerske službe, kao i za pogreb siromašnih po vjerskim propisima.

 

19. stoljeće

 

Početkom 19. stoljeća Židovima su bila priznata sva građanska prava i slobode, kao i ravnopravnost sa svim ostalim konfesijama. Nakon kratkotrajne francuske civilne vladavine uspostavljene u Rijeci i ponovne uspostave austrijske uprave i njezina carskog centralizma, ponovno je uvedena strogo konzervativna regulativa koja je ograničavala građanska prava Židovima.

Još 1837. na temelju darovnog ugovora između Mozesa Saula Levija iz Trsta i Židovske općine Rijeka, Rijeka dobiva prvu sinagogu smještenu u jednoj trokatnoj kući na Trgu sv. Tri kralja – Contrada de Tre Rei – kasnije Via del Tempio.

Godine 1882. Zajednica bira novog rabina i učitelja vjeronauka, M. Adolfa Gerlozija. Sabato Levi Mandolfo punih 37 godina vodio je poslove u ulozi predsjednika Zajednice. Nakon njegove smrti 1895. godine Zajednica za novog predsjednika izabire Arminia Neubergera de Hlinika.

Godine 1895. riječka Židovska zajednica je imala 250 - 260 članova s ukupno 1600 duša. U početku su se obredi i služba održavali prema španjolskim običajima (Sefardi), no u jednom trenutku, razvojem i širenjem Zajednice, prešlo se na običaje Aškenazi Židova koji su se održali do 1940. godine.

Daljnja naseljavanja Židova dio su općih migracija što će zahvatiti hrvatske krajeve tijekom 19. stoljeća. Među njima pojavljuje se znatan broj školovanih ljudi, ponajviše liječnika, odvjetnika, novinara i publicista. S druge pak strane, tu su i trgovački poduzetnici, novčari, tvorničari i obrtnici koji pridonose razvoju gospodarskih odnosa, unapređujući proizvodnju i akumulaciju industrijskog kapitala.

 

Područje Sušaka

Sudeći po suvremenim statističkim izvještajima, Židovi se na Sušak počinju trajno nastanjivati krajem osamdesetih godina 19. stoljeća. Od tada njihov broj polagano, ali pouzdano raste.

U teritorijalnom su pogledu pripadali karlovačkoj vjeroispovjednoj općini, a kako nisu posjedovali vlastitu bogomolju, služili su se riječkom sinagogom i pokapali mrtve na tamošnjem židovskom groblju.

Tijesna se povezanost riječkih i sušačkih Židova ogledala i na drugim planovima. Uobičajeno je bilo da trgovci nastanjeni u Rijeci otvaraju vlastite podružnice na Sušaku ili obrnuto. Mnoge su trgovačke tvrtke, poslovnice, skladišta, tvornice ili radionice bile registrirane u riječkom i sušačkom katastarskom sudu, ostvarujući dobit s obje strane tadašnje državne granice.

Čini se kako je među prvima na Sušak doselila mnogočlana obitelj Wortmann, podrijetlom iz zapadnougarskog gradića Gradišća, koja je osnovala tvornicu finih likera Braća Wortmann. Vlasnici i osnivači poduzeća za uvoz prekomorske robe Pfau & Co. bila su braća Pfau, podrijetlom iz Galicije. Veletrgovine vinom posjedovali su Francesco Herzel te braća Ružička. Od 1896. do 1900. na Sušaku je postojala tvornica metala i četki Ivana Friedricha i Otta Fursta.

 

 

 

20. stoljeće

 

Na Kraljevskoj velikoj gimnaziji i Trgovačkoj školi na Sušaku uveden je i poseban predmet „za nauk izraelske vjere” koji je od 1913. do 1918. kao eksterni učitelj vodio tadašnji riječki rabin dr. Josip (Giuseppe) Frank.

 

U svibnju 1921. otvara se veletrgovina žitom, brašnom i prekomorskom robom Ignaca Pennera u sušačkom Kortilu.

U studenom 1935. godine osnovana je samostalna vjeroispovjedna općina pod koju su potpali gradovi Sušak, Bakar i Senj. Prvim predsjednikom imenovan je Velimir Švarc, dok je svećeničke funkcije obavljao zamjenik rabina (kasnije i rabin), Otto Deutsch. Prostorije sinagoge nalazile su se u Strossmayerovoj ulici 6/I u kući Oktavijana Šepića.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Rijeci evidentno postoji velika i razvijena Židovska zajednica koja ima približno dvije tisuće članova.

Upravo zbog toga stara sinagoga u Starom gradu (Via del Tempio) postala je pretijesna i neprikladna za korištenje, tako se 1903. godine gradi novi raskošniji i prostraniji hram u Via del Pomerio.

Za podizanje sinagoge osnovan je poseban Odbor Židovske vjerske zajednice, koji je 1890. godine raspisao dobrovoljan doprinos za izgradnju. Akcija se odužila – trajala je deset godina. Nakon što je riječka općina izdala građevinsku dozvolu, započeli su radovi za izgradnju sinagoge na Pomeriu. U cjelokupnom nastojanju i organizaciji skupljanja doprinosa za izgradnju te luksuzne građevine isticao se odvjetnik dr. Enrico Sachs koji je zastupao pred riječkom općinom Židovsku vjersku zajednicu i vodio korespondenciju.

Iz molbe magistratu za dozvolu gradnje hrama doznajemo kako je u „riječkoj Židovskoj zajednici 1901. godine bilo 2.500 duša, pa je za potrebe tolikog broja vjernika nedvojbeno trebao doličan hram.”

Građevina je veoma brzo napredovala tako da je Zajednica 18. rujna 1903. godine obavijestila riječku općinu da je izgrađen novi hram i molila je dozvolu za korištenje.

Hram, glavno nacionalno, vjersko i društveno središte Židova u Rijeci, otvoren je 22. listopada 1903. godine.

Budući da je Židovska vjerska zajednica u Rijeci, kako navodi dr. E. Sachs, bila tada jedna od najsiromašnijih u Austro-Ugarskoj, unutrašnjost sinagoge bila je bogato ukrašena i oslikana tek kasnije. To je učinjeno 1907. godine.

Sinagogu je opustošio i srušio njemački okupator 25. siječnja 1944. godine, ostaci su razneseni i poslije sloma Trećeg Reicha (1945. godine) podignuta je stambeno-uredska zgrada koja postoji i danas.

 

 

Prvobitni prijedlog projekta za izgradnju hrama ponudio je arhitekt W.Stiassny iz Beča, no, odlukom Židovske zajednice 1901. g. prihvaćen je prijedlog budimpeštanskog arhitekta LEOPOLDA BAUMHORNA, po čijim nacrtima je riječki graditelj Carlo Conighi započeo izgradnju 1902. godine. Razlog "promjene" projekta, odnosno arhitekta nije poznat, obzirom da je sva dokumentacija Židovske vjerske zajednice uništena tijekom drugog svjetskog rata. Arhitekt Leopold Baumhorn projektirao je Esztergonsku sinagogu 1888. g. , nakon riječke sinagoge i segedinsku, a na teritoriju Mađarske izgrađeno je prema njegovim projektima više od dvadesetak ždovskih hramova. Građevina je dovršena u rujnu 1903. i time je kako izvori navode - nedvojbeno mogla zadovoljiti potrebe 2.500 ( registriranih ) vjernika Židovske vjerske zajednice u Rijeci.

 

Bogatstvo dekoracije

Unutrašnjost hrama bila je bogato dekorirana o čemu nam svjedoče i sačuvane fotografije i detaljan opis autora knjige "ŽIDOVI RIJECI U OPATIJI" Teodora Morganija. Autor u knjizi iznosi sjećanja na prostrani i prelijepi hram s četiri središnja luka, mjedene lustere, ružičaste mramorne prošarane stupove koji su završavali s pozlaćenim kapitelima pridržavajući balkon rezerviran za žene. Četiri središnja luka ukrašena zlatom nadvijala je kupola obojena u plavo i ukrašena s brojnim zvjezdama. Kultno mjesto bilo je povišeno s tri stepenice, na podlošcima od tamnog mramora bile su dvije menore, velike sedmokrake svjetiljke, željezna rešetka koja je okruživala "tevu", platformu na kojoj su bile sjedalice za ceremonijalni obred oblačenja svitaka TORE - bogato ukrašene skupocjenim brokatom koji je bio dekoriran alegorijskim biljkama i narom. Unutrašnja dekoracija time je odgovarala projektu arhitekta Baumhorna, a čuva se u Historijskom arhivu u Rijeci. Unatoč tome što je cjelokupna unutrašnjost bila u "maurskom stilu", rješenje prostorne dispozicije tipična je ( bila ) za secesiju. Na cijelom širokom prostranstvu tadašnje Austro - Ugarske Monarhije ta dekoracija židovskog hrama - "templ-a" ( op.p.: templ uobičajeni naziv za židovski hram ), postala je klišeom uz dozvoljene varijacije koju prepoznajemo i u riječkom hramu. Ova velebna građevina - autentično umjetničko djelo ( mađarskog elekticizma izgrađenog u opeci ) koje je nastalo u Rijeci početkom XX st. ( na raskrižju Cambierieve, trga Kapucina i Ulice Zagrad ), povjesno je svjedočanstvo Židovske vjerske zajednice i jednog vremena, ogromnih napora uloženih u izgradnju - a koji su bezobzirno uništili / minirali / nacistički okupatori 25.01.1944.

( Tekst pripremila : mr. sc. Irena Deže S.prof.)

 

...

Službene odredbe protiv Židova počele su se u Italiji primjenjivati 1937. godine, odnosno nakon 10. studenog 1938. kada je donesena zakonska odredba za obranu talijanske rase kojom je bilo zabranjeno sklapanje mješovitih brakova. Ovu odredbu donosi Ministarski savez i njome je „osobama židovske rase bilo zabranjeno obnašati vojničke dužnosti u miru i ratu, upravljati poduzećima važnim za obranu naroda, kao i onima sa stotinu i više zaposlenika... nadalje... obavljati rad u školama i odgojnim ustanovama koje su pohađala talijanska djeca.” Prema ovoj odredbi Židovi nisu mogli biti članovi akademija, zavoda te znanstvenih, literarnih i umjetničkih udruženja... nisu mogli biti skrbnici malodobnim osobama koje nisu bile židovske rase...

Židovima koji su se bavili samostalnim obrtničkim i intelektualnim djelatnostima rad je bio ograničen isključivo na židovsku klijentelu, što znači da su bez zanimanja mogle ostati i one osobe koje su takav rad obnašale decenijima još prije donošenja rasnih zakona.

Rasni zakoni i praksa ustaškog režima provodila se i na području novoosnovane NDH…

Počinje Drugi svjetski rat... iseljavanje... stradavanje... logori smrti.

1945... počinje nova povijest.

 

slika
1957. godina

 

2008. godina

 

U cijelosti izvršena je obnova Židovske općine Rijeka i riječke sinagoge.

Danas Židovska općina ima više od stotinjak članova, većinu čine članovi treće životne dobi.

Cilj Židovske općine danas je sačuvati povijest postojanja, tradiciju i kulturu Židova Rijeke i riječkog područja čije korijene na ovom području bilježimo punih šest stoljeća...

 

Židovsko groblje

Bitno je naglasiti da uz postojeću sinagogu značajan spomenik postojanja Židova na riječkom području je i Židovsko groblje.

Židovska zajednica u Rijeci pokapala je svoje mrtve na vlastitom groblju koje se nalazilo blizu ceste što je vodila na Belveder, sjeverozapadno od Starog grada. Zbog neumoljivog razvitka grada, staro Židovsko groblje zauvijek je iščezlo, kao i ostala groblja koja su u vremenu od 1619. do 1845. postojala izvan gradskih zidina.

Zaključkom Gradskog poglavarstva iz 1840. godine, zajednici Židova određuje se pokapanje mrtvih na novom groblju Kozala, što je i uslijedilo od 1875. godine na dva grobna polja ukupne površine od 6.033 m2.

Kada je 1976. godine uslijedila eksproprijacija groblja, književnik Teodoro Morgani iz Genove, uz još 117 nekadašnjih građana Rijeke iz osam zemalja i tri kontinenta te potporu Židovske općine Rijeka, pokreće sklapanje nagodbe o plaćanju naknade za grobna mjesta na izdvojenom grobnom polju za sljedećih 30 godina, a radi zaštite groblja kao povijesne i kulturološke cjeline.

Kao sastavni dio gradskog groblja Kozala, Židovsko groblje uz mrtvačnicu postaje zaštićeno spomeničko područje 1. ožujka 1993. godine i svjedoči o ostavštini i višestoljetnom postojanju zajednice Židova u gradu Rijeci.

 

250 godina Židova u Rijeci

26. studeni 1781 - 26. studeni 2011.


Kraljica Marija Terezija nije baš Židovima sklona bila i gdje je prilike bilo pogoršala je njihovo stanje.
- 1747. prognala je Židove iz Češke
- 1749. nametnula je novi porez taxa tolerantiae Židovima u Mađarskoj
- 1756. Ban Karlo Batthyana u Hrvatskoj podržava Kraljicu. "Određujemo - veli - da se ne dopusti da bi ono opako pleme ljudsko (impostorium id genus homini) onamo dolazilo trgovanja ili prebivanja radi, ili uopće, da nešto čini, što je proti zakonima i pravilima kraljevstva".
"Jedno dvije godine se o tom pitanju amo tamo pisalo i istrage provele, pa je napokon Kraljica, koja je Hrvatsku htjela kineskim zidom opasati protiv Židova, prinukana bila, da odobri navadu, što se tijekom godina razvila, da su naime Židovi dolazili u Hrvatsku i Slavoniju te tu trgovali".
Ma da nam ne stoje na raspolaganju kr. rješitbe u predmetu boravka, trgovanja i oporezovanja Židova u Hrvatskoj iz daljnje jedne pritužbe razabiremo, da su poslije 1770. Židovi dolazili u nesajmovno doba, te nijesu nikakav namet plaćali, jer se 1777. proti drugoj neprilici tuže (...).
"Godine 1778. naseli se više Židova trgovaca u Rijeci, od kojih je jedan iz Splita došao. Riječko je kapetanstvo upravilo molbu na kr. vijeće u Varaždinu (op.- Varaždin najstarija općina Židova u Hrvatskoj u 18. st.) u kojoj napominje da se Židovi dosele na sajmove smjeli dolaziti, no budući da je Rijeka slobodna luka, neka im se dozvoli stalno obitavanje (35, od 18. kolovoza 1778.). Ovom se prijedlogu i kr. kancelarija priključila (36, od 23. rujna 1778.), ali kraljica Marija Terezija nije ga odobrila, nego pozivom na stariju odredbu i nadalje dolazak Židova u cijelo Primorje zabranila (37, od 06. studenog 1778.).
Istom na opetovanu zamolbu riječkog kapetanstva dozvolila je spomenutom Židovu iz Splita, da se na Rijeci naseli(38, od 03.ožujka 1779.) (...)Valjalo je paziti da ne prekorače stanoviti broj." ( Novi Omanut 75 - str.9, 10, Prilozi k povijesti Židova u Hrvatskoj u 18. stoljeću.
- dr. Gavro Schwarz Izvor: Vjesnik kraljev. hrv. slav. dalm. zemaljskog arhiva, 111, 1901. str. 185 - 194)
"Protocollum" - 26. studeni 1781."(sadržaj)
Protocollum - po odobrenju carice Marie Theresie, a pod predsjedanjem grofa Guvernera Kraljevske vlasti u Bakru - Giovanni Szaparyu prisustvu Sudskog vijeća potvrđeno je postojanje ŽIDOVSKE općine Rijeka od 25 članova poznatih obitelji.
Isak Mihael PENSO - Isacho Michele PENSO (9 osoba)
Josephus VENTURA - Guiseppe VENTURA( 4 osobe)
Abraham PENSO Abrammo PENSO (9 osoba)
Isac PIAZZA - Isaco i Piazza PENSO (3 osobe)
(Original Protocolluma prebačen 1939. u Jeruzalem..., kopija u ex Savezu jevrejskih opština Beograd)

 

Pogledajte slike s našeg posjeta riječkoj sinagogi (lokalpatrioti-rijeka.com) dana 11.12.2011.:

 

 

 

slika

slika

slika

slika

slika

U sinagogi se čuvaju dvije tore no njih nam nije bilo dozvoljeno vidjeti ...

slika

slika


slika

slika

slika

Iza ovog su zastora tore
slika

slika

slika

slika

slika
Fivme - Tempio israelitico ortodosso (9.9.1930.)

Đir oko sinagoge

slika

slika

slika
Stražnji dio.

Par detalja iz današnje posjete...

slika

Jedna od peći na ulazu...

slika

Središnja bogomolja..

slika

Božje zapovijedi i ostale stvari.

slika

Molitveni setup.

slika

Zanimljivi detalj, sa vjrojatno poučnim štivom...

slika

Donji dio oltara

slika

Ne bih znao što je ovo, djeluje mi kao nekakv aparat za naplatu parkinga...

slika

mistična poneštra...

Pogled s te mistične poneštre

slika

slika

A ovo je pogled kroz prozor sa stražnje strane sinagoge

slika

slika

slika


slika

 

 

slika


slika


 

 

I jedan artefakt, vrlo vjerojatno iz srušene sinagoge...

slika


 

 

Evo još malo....

slika

Ulazna vrata
slika

slika

slika

slika

 


Slika s otvorenja izložbe na gornjem katu sinagoge

Izvedbena varijanta zapravo je treće rješenje inženjera Angyala i Fabbra, koja je usprkos manjim izmjenama zadržala idejni duh projekta. Unutrašnjost hrama podijeljena je na predprostor i dio namijenjen obredima.

slika

Ritam triju prozora bočne fasade ponavlja se i unutrašnjosti u trima proporcionalnim jedinicama prostora. Dva sačinjavaju obredni prostor zajedno s balkonom iznad trećeg, odvojenog ulaznog dijela. Taj je balkon - „esrat naschim" namijenjen ženama koje su morale biti odvojene od muškaraca, pa ih je na balkonu skrivala rešetkasta ograda.

slika

Gore iznad na balkonu su bile žene, s ove strane muškarci ih nisu mogli vidjeti, ali one su mogle kroz poluprovidnu ogradu vidjeti. Zanimljivo kako su žene uvijek bile po strani, a muškarci vodili svugdje glavnu riječ i još je vode što se tiče propovijedanja. Danas taj balkon služi za društvene prostorije.  

Za vrijeme obreda vjernici su okrenuti prema ,,aaron-ha-kodeshu", mjestu na kojem se čuva Tora - Sveta knjiga. U istom smjeru, prema istoku, okrenut je i rabin sa svoja dva pomoćnika, kantorom i hazanom. Njihovo je mjesto na istaknutom povišenju - „bima".

slika

Jedini ukras unutrašnjosti je oslikani vijenac ispod samoga krovišta i stilizirani vegetativni reljef ispod razine prozora.

Unutrašnjost sinagoge obnovljena je tijekom 2006., odnosno u cijelosti je dovršena 2008. godine prema projektu riječkog arhitekta Vladi Bralića.

slika

 

slika


slika


slika



 

I još samo video o sinagogi:

(lokalpatrioti-rijeka, croinfo.net Rijeka team)

 

 

 

 

 

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

3465557
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
4118
4430
20616
3411402
124980
132212

Vaš IP: 54.161.210.58
Sad je 28.11.2014 17:49:16