Vijesti iz regije

Vijesti iz regije

Šparožna jama kod Kastva

Korisnička ocjena:  / 4
LošeNajbolje 

Šparožna jama najveća je špilja u Kastavštini; dugačka je više od 540 m, a dubina od 101 m je svrstava u kategoriju velikih speleoloških objekata.



Karakteriziraju je brojni hodnici i kanali, dvorane visoke i do 12 m, urušeni kameni blokovi, a obiluje brojnim špiljnim ukrasima (kalcitnim nakupinama, stalaktitima, sigama). U najnižem dijelu špilje, u niskoj dvorani, posebno su interesantne vijugave kalcitne kamenice djelomični ispunjene vodom.

U neposrednoj blizini ulaza pronađeni su ostaci špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) iz kasnog Pleistocena (oko 15.000 godina p.n.e.), što znači da je služila kao brlog toj davnoj izumrloj vrsti medvjeda.

Već u vrijeme Austro-ugarske monarhije bila je uređena za turističke posjete, čime je spadala među prve uređene speleološke objekte takve vrste na ovom području.

"Pokušate li se spustiti u špilju, duboku koliko nikada ne možete sići i mračnu poput najmračnije more, u kojoj, kada ugasite baterijske lampe, primirite disanje i otvorite dušu, mislite da ste već na onom svijetu, sve vam se čini mogućim. Iskušali smo to na svojoj koži. Dok gazimo kroz tminu, ne usuđujući se puno zagledati okolo premda su prizori monumentalni i da su osvjetljeni bili bi nestvarno lijepi, pazimo na noge i na glavu. Istina, svaki put nas upozoravaju kada se treba sagnuti, jer puno je mjesta na kojima ne možemo uspravno proći, no sa strane se pridržavamo za ružičaste i vlažne stijene, dok nam noge klize u svim pravcima. Ne treba ni pasti i udariti se, dovoljno bi bilo i samo pasti i uvaljati se u crvenu glinu. Koja, istina, nije keramička, ali je izuzetno kvalitetna.

Ako ne vjerujete u postojanje patuljaka i divova, u Julles Vernea i "Put u središte zemlje", najvjerojatnije nećete vjerovati ni u priču o blagu skrivenom u nekoliko špilja ove šume. Čuva ga Malik, patuljak koji se vrti i tako predivno pjeva da odvuče pozornost svakog tko se približi blagu. A u pitanju je 14 čupova zlatnika, za svako selo po jedan. 

Kada ste u šumi, Lužini, sve vam se čini mogućim, pa i ta priča o patuljcima. no, pokušate se spustiti u špilju, duboku toliko koliko nikad ne možete sići i mračnu poput najmračnije more, kada ugasite baterijske lampe, primirite disanje i otvorite dušu, mislit da ste već na onom svijetu, sve vam se čini mogućim. iskušali smo to na svojoj koži.

Svi ti patuljci i vile i vilenjaci, sve su to mentalne energije. Oni zaista postoje. No, energije se kreću u valovima i po tome se njima može dati bilo kakav oblik. Malo priče, malo legende i ljudi počinju vidjeti zaista to što je. U tom nam se šumskom puteljku ispriječila stijena nalik na patuljka.

Ulazimo u špilju opremljeni baterijama, planinarskim cipelama i toplom odjećom, jer dolje je hladno, a jezu pomalo izaziva i strah. nije svejedno ako se zatrese, ipak su to krečnjačko - dolomitske stijene, a i mrak je, šišmiša ima po svuda, i sklisko je i ako padneš ne zaustavljaš se do - tko zna gdje ... 

- Ovo će znači, biti civilizirani ulaz u špilju? - Da, kao što je bio nekad, za vrijeme Austro-Ugarske, onda su ga Talijani minirali 1945. godine, jer je tu bilo skladište municije. Bilo je tu svega i svačega. Savladavamo ulaz u sklisku, nepristupačnu i prijeteću nutrinu zemlje, neprestano napipavajući stijene na koje se može stati, a da ne sklizne. Lampe osvjetljavaju samo toliko mjesta koliko jedna noga zauzme. 

- Evo, na ovom mjestu su sondiranjem našli kosti medvjeda u nekim donjim odajama koje su sada zatrpane. Lupamo o ilovasto tlo pod nogama. Odzvanja. Tko zna koliko je još dubokih odaja i medvjedih kostiju pod nama. Srećom živih nema.

- Medvjeda su ovdje našli Talijani, poslije Prvog svjetskog rata, kad je povučena Rapalska granica. U turističkim vodičima Austro-ugarske, ova je špilja bila navedena kao velika atrakcija. Bila je dobro posjećena. turisti koji su dolazili u Opatiju, obilazili su i nju. Mate Sušanj je bio vodić koji ih je vodio unutra i oni su išli pod bakljama. Tako je bilo sve do rata 1914. godine. 

- Talijani su prednji dio špilje iskoristili za skladište municije. Kada je 1943. godine Italija kapitulirala, dolaze Nijemci, pale se okolna sela Breza, Lipa, traže skrivaju li se u jami partizani, i minira se ulaz u špilju. Potpuno je zasut dugo vremena. Nedaleko od ulaza, tragovi vandalizma. Po zaavršetku rata, u jamu se ulazilo da bi se kidale sige. Bilo je u modi ukrašavati kuće i ograde kamenom iz špilje, ali i veliki stalaktiti i stalagmiti su piljeni i odveženi u Postojnsku jamu. Stavljeni su na ulaz, jer je u Drugom svjetskom ratu ulaz u Postojnu bio spaljen, sav crn i porušen i da bi se kamuflirao, netko se "dosjetio" da su bolje ikakve nego nikakve sige, pa su dovezene ove iz Šparožne špilje. Do domovinskog rata špilja je bila potpuno zatrpana.

Spuštamo se na manje od 59 m dubine, jer treba se i natrag vratiti, a koljena već klecaju od neprestanog traženja oslonca po neravnom i skliskom mraku.

- Dalje dolaze kaskade, ide se malo gore - dolje i dolazi do nekih ponora koji su se sad nama otkrili i koji će se spuštati i dublje. Špilja je tek napola istražena - samo nekih 60 metara dalje, još je jedna špilja i mislimo da su povezane. Spuštali smo se jednom u neke od ponora, ali nam je ponestalo užeta, pa smo odustali. 

Dok gazimo kroz tminu, ne usuđujući se puno zagledati okolo premda su prizori monumentalni i da su bolje osvijetljeni bili bi nestvarno lijepi, pazimo i na noge i na glavu. Istina, svaki put nas upozoravaju kuda se treba sagnuti, jer puno je mjesta na kojima ne možemo uspravno proći, no sa strane se pridržavamo za ružičaste i vlažne stijene, dok nam noge klize u svim pravcima. Ne treba ni pasti i udariti se, dovoljno bi bilo i samo pasti i uvaljati se u crvenu glinu. koja, istina, nije keramička, ali je izuzetno kvalitetna, pa tako prijanja da ju je poslije gotovo nemoguće isprati. 

- Špilja je prekrasna samo treba staviti adekvatnu rasvjetu da bi to zasjalo u punom sjaju. Totalni mrak i totalni muk. Čuje se samo škljocanje naših fotoaparata. A mi pak, od silne tame ne možemo ni blic natjerati da reagira, već jednom baterijom moramo osvjetljivati u pravcu slikanja. 

Opet se treba sagnuti. U poluležećem položaju odjednom ugledamo grafite. Još iz vremena Mussolinija. Pa, neka onda netko kaže da su oni produkt današnje civilizacije.

- Ova skraćenica znači "Klub Alpino Italiano", pa zatim "Viva Italia" iz 1940. godine. Sve su to poruke ispisane na ulazu u veliku dvoranu, gdje počinje prvo tama, nema švrljanja okolo i slično.

- Možemo li uzeti komadić stijene za uspomenu? - Tražite dozvolu od duhova za iznijeti van i ispričajte im se, ozbiljno kaže Barbara. - Kako se ispričava? - Svatko kako zna. Ne morate na glas, oni će vas čuti. Ne možemo dalje dok se ne ispričam. Oni to ozbiljno misle. - Dobro, ispričavam se. - Sve što se iznese iz jame na svjetlo nosi nesreću. To je legenda, ali nikad se ne zna, bolje da napravimo što treba, kaže Barbara. Ovi špiljski biseri su dobri kao zaštita od uroka, ako se komadić nosi uvijek sa sobom, ako se duhovi ne naljute što si ih uzeo, mogu biti korisni. No, uglavnom se naljute, jer ne prihvaćaju svakoga tko se ispriča.

Legenda je da su divovi koji su gradili ovu pećinu bili jako pohlepni i zbog toga duhovi sad ne dopuštaju da se išta uzme. - U prastara vremena, kada su po ovim šumama živjeli divovi, htjeli su sagraditi svoje dvore. Trebali su to biti krasni, fantastični i veliki dvori od bijelog mramora i za to su tjerali raditi sve ljude, bez obzira jesu li bili starci ili odrasli. Kada su dvori sagrađeni, divovi su vidjeli kako Sunce ide na put i htjeli su i sunce sebi u dvore, da samo njima svijetli, pa su natjerali svu tu sirotinju da gradi kulu kako bi uhvatili sunce. Sedam godina je trebalo da kula bude gotova. Kada se veliki div popeo na vrh tornja, sirotinja je pozvala Boga u pomoć, sunce je trebalo i njoj, jer bez Sunca nema života. Bog se smilovao i srušio sve u zemlju, a divove pretvorio u stupove -nosače ove jame. Koliko su htjeli visoko, toliko su sada duboko, s tim da se zna čuti kapanje vode, a to su njihove suze, jer nisu mogli ostvariti svoj plan, a u mraku su stoga što su htjeli sunce samo za sebe, a drugima su htjeli dati mrak. Dok god ne prestanu ovako razmišljati, oni će padati sve dublje u ovu jamu. Otuda se svaki put sve više novoga u jami nalazi i sve dublje se u nju može zaći.

U špilji je puno pitke vode. Svako malo nailazimo na neko jezerce, a bilo ih je i mnogo više dok potres nije pogodio Furlaniju. Onda su se mnoga jezerca osušila. - Nosili smo vodu na ispitivanje i sasvim zadovoljiva. Možda još ispadne neka ljekovita voda.

Postoji vjerovanje da onaj tko u špilju jedanput uđe, mora to iskustvo ponoviti kad tad. Možda zato da bi se podsjetio kako život gore i nije tako loš. A onaj tko u nju ne zađe kada do nje dođe, nikad više neće ni ući. Možda mu to iskustvo nije ni  potrebno." (budan-blog.hr)

Lokacija jame na karti - Klik na slike za povećanje!!!

Ulaz, nekad zaključan

Dalje slijede fotografije iz jame, uživajte u njima, jer ovu jamu zaista vrijedi vidjeti!

Mala ekspedicija

Što više svijetli?  :)

Prekrasan spiljski ukras - nalik lignjunu!

Po spilji se spušta ovakvim usječenim stepenicama

Spiljska vila i spiljski ljudi oko nje ... izmaglica s lijeva je isparenje mog tijela ... dolje je hladno ...

Još malo ljepote ...

Tu smo se okrenuli i pošli nazad ... a toliko toga je još ostalo ispod nas za otkriti ... nekom drugom prilikom, sigurno se vraćamo!!!

(croinfo.net lpr team)

Share

Croinfo.net forum

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

2367636
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
3624
5811
22428
2293284
164806
198792

Vaš IP: 54.205.59.78
Sad je 24.04.2014 18:09:04