Zanimljivosti

Zanimljivosti

Svi pogrebi Zrinskog i Frankopana

Korisnička ocjena:  / 2
LošeNajbolje 

Pogubljenje Petra Šubića Zrinskog 30.04.1671.

 

Ususret 345. godišnjici pogubljenja hrvatskih velikaša Petra Šubića Zrinskog i Frana Krste Frankopana dana 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu pokušat ćemo se osvrnuti na njihovu urotu (manje - jer je o tome dosta i pisano), a više o pet selidbi njihovih kostiju koje su konačno našle svoj mir u zagrebačkoj prvostolnici 30. travnja 1919. godine, uz ponešto fotografija i grafika koje i nisu baš poznate.

 

O Uroti Zrinsko-Frankopanskoj:

 

Zrinsko-frankopanska urota je u hrvatskome narodu legendaran pokušaj pripadnika dvije najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, Šubića – Zrinskih te Frankopana, da osujete bečki dvor u planu potpunog potčinjenja i germanizacije Hrvatskih zemalja. Neuspjeh urote označio je ujedno i kraj, te skorašnji biološki nestanak glavne loze obje ove obitelji.

Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod mjesta sv. Gotthard u Gornjem Pomurju, međutim car Leopold I. tu pobjedu ne koristi za daljnje oslobođenje okupiranih područja od Osmanlija, već sklapa Vašvarski ili (kako su ga zvali Hrvati i Mađari) Sramotni mir, s uvjetima kao da su Turci pobijedili. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskoga i mađarskog plemstva.

Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski (mlađi) u Hrvatskoj, a palatin Ferencz Wesseleny i nadbiskup kaločki Gyorgy Lippay u Ugarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Veneciji, Poljskoj, pa čak i kod osmanskog sultana, kojemu su u očaju obećali nominalnu vlast nad Hrvatskom, koja bi ipak imala de facto samostalnost. No unatoč prvotnim obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli, štoviše, Mlečani i Osmanlije su dojavili Leopoldu za postojanje urote. Kako je tada francuski “kralj Sunce” Luj XIV. bio u otvorenom sukobu s bečkim dvorom, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju također nije bilo ništa. Nakon nesretne pogibije Nikole Zrinskog u lovu 18. studenog 1664. (koja se dogodila pod prilično čudnim i sumnjivim okolnostima), njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.

Petar Šubić – Zrinski je, zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom – Vinodolskim nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat i bivši hrvatski ban Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je godine 1666. umro Lippay, a god. 1667. i ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote, kao i želje rođaka Zrinskih Ferencza Rakoczyja da bude apsolutni vođa urote.

Uskoro je bečki apsolutistički dvor, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz godine 1102., saznao i imena urotnika zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.

Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše početkom travnja 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino – smrt.

Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila. Na današnji dan, 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojica velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran – Krsto Frankopan, te Ferencz Nadasdy i Ernest Tattenbach, još dvojica plemića – urotnika iz Ugarske i same Austrije, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe.

Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo (Moje drago serdce), jedno od najvećih i najtužnijih romantičnih djela hrvatske barokne književnosti, koje je još iste godine (1671.) prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.

 

Evo tog poznatog pisma:

 

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

Groff Zrini Petar

 

 

I Fran Krsto Frankapan piše oproštajno pismo svojoj supruzi:

 

Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.

 

Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”

Godine 1907. Red braće hrvatskog zmaja pronašao je kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, no kako car Franjo nije dao dopuštenje za njihovo preseljenje u
Hrvatsku, Red je kosti sahranio u posebnu grobnicu na groblju u Bečkom Novom Mjestu, te ih 1919. nakon propasti A-U monarhije prenio i sahranio u Zagrebačkoj katedrali. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: “Navik on živi ki zgine pošteno”.

Posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovina hrvatskih područja koja su još bile u sastavu “ostataka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva” zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu bečkoga dvora. Ozaljski kulturni (književni) krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom. Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680. godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić (Erdődy), hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo. Zrinski se i Frankopani, ktome, u hrvatskoj javnosti nisu smjeli spominjati gotovo do samoga raspada Monarhije.

Konačno, lik ove dvojice istinskih hrvatskih junaka i boraca za slobodu naše Domovine sačuvan je u brojnim narodnim pjesmama, književnim djelima (roman Eugena Kumičića “Zrinsko – frankopanska urota”) te na novčanici od 5 kuna.

(Autor teksta: Juraj Njegovan pl. Balen, uz moje intervencije i dodatke s neta)

 

 

Popratimo sad malo ovaj tekst grafikama i slikama.

 

Grafike sam iskopao u Državnom arhivu u Zagrebu, nalaze se u knjižici autor je Matthaeo Cosmerovio, naslov Ausführliche und warhafftige Beschreibung, wie es mit denen Criminal-Processen und darauff erfolgten Executionen wider die drey Graffen Frantzen Nadaßdi, Peter von Zrin und Frantz Christophen Frangepan eigentlich hergangen, Wien 1671. Knjiga je pripadala dr. Franu Gundrumu Oriovčaninu.

 

Naslovnica:

 

gal6-Large

 

Dovođenje hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i njegovoga šurjaka Frana Krste Frankopana na suđenje:

 

gal6a-Large

 

Posljednji pozdrav hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i njegovoga šurjaka Frana Krste Frankopana:

 

gal6b-Large

 

Dovođenje hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i njegovoga šurjaka Frana Krste Frankopana na smaknuće:

 

gal6c-Large

 

Pogubljenje hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog:

 

gal6d-Large

 

Pogubljenje Frana Krste Frankopana:

 

gal6e-Large

 

 Prenošenje tijela hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i njegovoga šurjaka Frana Krste Frankopana u lijesovima:

 

gal6f-Large

 

Kako se iz ove onodobne grafike lijepo vidi, ovo je bio prvi pogreb našeg plemićkog dvojca, pokopani su u grob uz zvonik obližnje crkve. Godine 1885. zvonik je srušen, a svi grobovi uz njega prekopani. Po nalogu gradonačelnika Pöcka kosti Zrinskog i Frankopana noću su prenesene u mrtvačnicu na mjesno groblje. Tu su ležale mjesecima u jednom sanduku i nitko nije znao što da radi s njima. Dr. Velimir Deželić saznao je za to, a i za želju Mađara da oni preuzmu kosti, te je nekolicina Hrvata čak pomišljala da izvrši krađu kostiju iz mrtvačnice uz napomenu da se tu radi o "svetoj krađi", no plan se izjalovio jer su kosti opet u tajnosti treći put premještene po višem nalogu, ovaj put u skupnu grobnicu ubogara i siromašnih - u gornji desni kut groba. Taj je treći pogreb obavio u travnju 1885. grobar Josip Pugl. Shvativši da se radi o Hrvatima izuzetno vrijednim posmrtnim ostacima grobar je dobro upamtio mjesto gdje je položio te kosti, pa je kasnije napravio detaljan plan koji je dao dr. Velimiru Deželjiću. Taj isti plan imao je i hrvatski književnik Eugen Kumičić.

 

Nadgrobna ploča u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) u spomen smaknuća slavnog hrvatskog bana grofa Petra Zrinskog i njegovoga šurjaka Frana Krste Frankopana, 1898.

(na poleđini fotografija faksimil dr. Frana Gundruma i rukom pisano pojašnjenja fotografije):

 

gal6g-Large

 

 

Mač kojim bijahu dne 30 travnja 1671. oko 9 sati u jutro slavni Hrvati: hrvatski ban grof Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) smaknuti, 1898.

(na poleđini fotografija faksimil dr. Frana Gundruma i rukom pisano pojašnjenja fotografije):

 

gal6h-Large

 

S Wiki isti mač:

 

 

Imamo i još jednu fotografiju nekadašnje ploče na mjestu pogubljenja:

 

Zrinski4

 

 

Čim se saznalo da kosti Zrinskog i Frankopana leže u zemlji, bez lijesa, "sramotno i sasvim na strani pod zidom groblja uz lopove i beskućnike" u Hrvatskoj je pokrenuta akcija da ih treba ekshumirati i dostojno sahraniti. No to je učinjeno tek 20. travnja 1907. godine, dvanaest godina prije konačnog petog preseljenja kostiju u Zagreb. Pugl je umro, pa su ekshumaciji prisustvovali njegova žena Julija, kći Ana i Ivan Hoffböck, nadzornik groblja. Kako zajednički grob nije imao nikakve oznake ni križa, to su se svjedoci i komisija ravnali prema križu susjednog groba na kojem je pisalo "nezaboravnoj Faniki"!

 

Prva slika iz te 1907. prikazuje iskapanje kostiju, druga - kosti u lijesu, treća - sprovod, a četvrta novi grob s novim spomenikom, koji je tu ostao sve do 1919. godine. Vlasnik fotografije bio je odvjetnik dr. Ante Dulibić, objavljene su u Vjesniku 1971. godine, a vlasnik ih je obećao pokloniti Muzeju Grada Zagreba, a da li je, za sada još ne znam.

 

Zrinski1

 

Zrinski2 

 

Kosti naših pogubljenih velikaša 1907, veća slika:

 

Zrinski5

 

 

Dakle, 1907. godine Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" pronašla je kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Iz skupnoga groba su ih, nakon što je izvršeno prekapanje groba, 24. travnja 1907. godine, pohranili u novi privremeni grob zato što je Franjo Josip I. osobno zabranio prijenos posmrtnih ostataka u Hrvatsku. 28. travnja 1919. godine hrvatski rodoljubi njihove su ostatke prenijeli i 30. travnja 1919. godine pokopali u Zagrebačkoj katedrali.

 

Zrinski3

 

Predsjednik Matice hrvatske Ljudevit Jonke otkrio je poprsja hrvatskih mučenika u zagrebačkoj Prvostolnici (1971.), i nazvao ih borcima za slobodu Hrvatske.:

 

 

A baš danas, 28.03.2016. izašao je i članak u kojem doznajemo da je u organizaciji Družbe 'Braća hrvatskog zmaja' i Hrvatske akademske zajednice Austrije, restauriran grob Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana u Bečkom Novom Mjestu iz 1907. Kako doznajemo od austrijskih Hrvata, na restauraciji groba radilo se nekoliko dana, a po završetku radova na obnovljeni grob su predstavnici dvaju udruga svečano položili vijence.

Nakon 108 godina, grobno mjesto dvojice velikaša, koji su 30. travnja 1671. godine pogubljeni kao čelnici protuhabsburške urote, zasjalo je novim sjajem. (http://croexpress.eu/vijest.php?vijest=4355)

 

 

 

Eto, s ovime bih zaključio ovaj poučan tekst. Do nekog drugog susreta, s nekom drugom zanimljivom temom.

croinfo.net history team)

 

 

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

8782933
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
575
2176
5070
8762284
47520
78190

Vaš IP: 54.198.185.195
Sad je 23.08.2017 06:11:06